Améry [ameʀi'], Jean (pravo ime Hans Maier), austrijski esejist (Beč, 31. X. 1912 – Salzburg, 17. X. 1978). Rođen je u svjetovnoj židovskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo u provinciji zapadne Austrije (Hohenems, Vorarlberg), u Beču je studirao filozofiju i književnost, kretao se u književnim krugovima te radio kao knjižar. Nakon pripojenja Austrije Njemačkoj 1938. (→ anschluss) izbjegao je u Francusku, a 1941. u Belgiju, gdje se priključio tamošnjemu pokretu otpora. U srpnju 1943., radi širenja antinacističke propagande, uhitio ga je Gestapo. Zatočen je u Breendonku, mučen, potom sproveden u koncentracijski logor Auschwitz, gdje je proveo godinu dana. Iz toga je logora premješten u Buchenwald, a zatim i u Bergen-Belsen, gdje je 1945. oslobođen. Kako bi naglasio otpor spram njemačke kulture te simboličko priklanjanje francuskoj, izabrao je 1950-ih pseudonim francuskoga prizvuka. Nakon pisanja kulturoloških članaka za švicarske novine i listove, što su već zarana sabrani u knjigama (Karijere i predvodnici: portreti znamenitih suvremenika – Karrieren und Köpfe: Bildnisse berühmter Zeitgenossen, 1955; Tinejdžerske zvijezde: idoli našega vremena – Teenager Stars: Idole unserer Zeit, 1960; Čari jazza: portreti znamenitih jazz-glazbenika – Im Banne des Jazz: Bildnisse großer Jazz-Musiker, 1961., i dr.), objavio je 1966. zbirku eseja S onu stranu krivnje i zadovoljštine: pokušaji prevladavanja svladanog čovjeka (Jenseits von Schuld und Sühne: Bewältigungsversuche eines Überwältigten), jedno od najutjecajnijih djela o promišljanju iskustva logorske egzistencije. Nepovratno izgubivši »povjerenje u svijet« (Weltvertrauen), smatrajući koncentracijski logor suštinom svoje kasnije egzistencije, Améry je u pet eseja te knjige na filozofičan i autobiografski način progovorio o intelektualcima u Auschwitzu, kojima intelektualno naslijeđe i kritičan duh otežavaju surovu svakodnevicu logora, o mučenju kao suštini, a ne slučajnosti u Trećemu Reichu, o zavičajnosti i duhovnome izgnanstvu, o resantimanima te općenito odnosu žrtve spram krvnika u razdoblju nakon holokausta te, u posljednjemu i najznačajnijemu, o vlastitu židovskome identitetu koji je prikazao u prividnu proturječju prisile i nemogućnosti. Pritom njegovo pisanje, u kojem zahtijeva da žrtva postane subjekt svoje vlastite povijesti, valja također promatrati kao nužan, ali dokraja nemoguć pokušaj povrata razvlaštene vlastitosti. U tome svjetlu može se čitati i djelo Dići ruku na sebe: diskurs o slobodnoj smrti (Hand an sich Legen: Diskurs über den Freitod, 1976), objavljeno dvije godine prije njegova samoubojstva u salzburškome hotelu, u kojem je »slobodna smrt« kojoj se »suicidant« priklanja podtekstualno suprotstavljena pukom egzistiranju za smrt u koncentracijskome logoru. Ostala važnija djela: Gerhart Hauptmann: vječni Nijemac (Gerhart Hauptmann: Der ewige Deutsche, 1963), O starenju: revolt i rezignacija (Über das Altern: Revolte und Resignation, 1968), Charles Bovary, seoski liječnik (Charles Bovary, Landartz, 1978) i dr.
