Vavilov [vav’i'ləf], Sergej Ivanovič, ruski fizičar (Moskva, 24. III. 1891 – Moskva, 25. I. 1951). Brat botaničara i genetičara Nikolaja Ivanoviča Vavilova. Diplomirao 1914., magistrirao 1919. na Sveučilištu u Moskvi. U vojsci 1914–18., od 1918. predavao fiziku na Moskovskoj višoj tehničkoj školi, potom i na Moskovskom državnom sveučilištu (od 1929. profesor), 1932–45. bio znanstveni ravnatelj Državnog optičkog instituta. Najviše se njegovih radova odnosi na fizikalnu optiku. Bavio se praktičnom primjenom luminiscencjie, tj. razvojem ekonomičnih luminiscentnih izvora svjetlosti. Posebno se zanimao luminiscencijom otopina, a formulirao je jedan od zakona luminiscencije (zakon Vavilova): luminiscentni prinos, omjer energije pobudnog i luminscentnoga zračenja, ne ovisi o valnoj duljini pobudnoga zračenja (1926). Sudjelovao je u otkriću Čerenkovljeva zračenja (1934), pridonio razvoju nelinearne optike. Proučavao je povijest prirodnih znanosti i bavio se popularizacijom znanosti. Bio je i glavni urednik prvih sedam svezaka drugog izdanja Velike sovjetske enciklopedije (1949–51)., Od 1931. bio je član Sovjetske (sada Ruske) akademije znanosti, ravnatelj Akademijina Fizikalnog instituta (od 1934) i njezin predsjednik od 1945. do kraja života. Po njemu i njegovu bratu nazvani su krater na Mjesecu (Vavilov) i planetoid (2862 Vavilov).
