STRUKE:

Ustav Republike Hrvatske

ilustracija
USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, Zagreb, 1991.

Ustav Republike Hrvatske najviši je pravni i politički akt i temeljni konstitutivni državni dokument koji je Sabor Republike Hrvatske donio 21. XII. 1990., a svečano je proglašen i stupio na snagu 22. XII. 1990. Mijenjan je od strane Sabora 12. XII. 1997., 9. XI. 2000., 28. III. 2001., 16. VI. 2010., te ustavotvornim referendumom 1. XII. 2013.

Temeljna metodološka polazišta u oblikovanju Ustava bila su: slijeđenje pozitivne hrvatske državnopravne tradicije, povratak europskoj i oslonac na sjevernoameričku građanskopravnu i ustavnu tradiciju; Ustav treba biti po mjeri običnoga čovjeka – građanina i naroda; Ustav treba biti trajnije vrijednosti. Političko-pravna načela bila su: temeljno ishodište i cilj Ustava jesu ljudska i narodna prava; vrhovna vlast (suverenitet) izvire iz naroda i pripada narodu; zakonodavna vlast pripada Saboru, višestranačka predstavnička demokracija i vladavina zakona (pravna država); pravo na slobodno političko, poduzetničko i društveno udruživanje; pravo vlasništva, tržišno gospodarstvo i slobodno poduzetništvo; slobodno sindikalno organiziranje građana (radnika i poslodavaca); socijalna država – jamstvo socijalnih prava; jamstvo narodnih prava i sloboda; osiguranje suverenosti Hrvatske u određivanju odnosa s drugim narodima i državama.

Ustav RH ima deset glava sa 152 članka. Započinje dijelom pod nazivom Glava I. Izvorišne osnove koji ima značenje preambule, gdje se kronološki nabrajaju događaji relevantni za nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost i suverenost od stvaranja hrvatskih kneževina u VII. st. sve do stvaranja samostalne Republike Hrvatske 1990–91. Glava II. (članci 1.–13.) sadrži Temeljne odredbe kojima se RH određuje kao jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država. RH je dosljedno uređena kao građanska država uz posebne odredbe o zaštiti nacionalnih manjina. Vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, a ostvaruje se izborom svojih predstavnika i izravnim odlučivanjem (načelo narodnog suvereniteta). Prema članku 3. Ustava, dopunjenome 2000. godine, sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnoga poretka RH i temelj, kriterij za tumačenje i primjenu Ustava, jer je Ustav RH razmjerno kratak i sažet. Državna vlast ustrojena je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu (horizontalna dioba), a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (vertikalna dioba). Utvrđeno je i načelo ustavnosti i zakonitosti koje proizlazi iz krutosti hrvatskog Ustava. Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere propisane Ustavom i zakonom, prema sustavu kočnica i ravnoteža (check and balances, freins et contrepoids).

Glava III. Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda (članci 14.–70.) obuhvaća sve tri generacije prava koje se razrađuju u tri dijela: Zajedničke odredbe; Osobne i političke slobode i prava; Gospodarska socijalna i kulturna prava. Svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Riječ je o pravima i slobodama kao što su jednakost pred zakonom, sloboda mišljenja i izražavanja misli, sloboda govora i javnog nastupa, sloboda savjesti i vjeroispovijesti, opće i jednako biračko pravo (koje se stječe s navršenih 18 godina, a ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem), pravo vlasništva, prava na rad i zaradu, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na štrajk, autonomija sveučilišta, pravo na zdrav život i dr. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom kako bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

U glavi IV. (članci 71.–125.) uređuje se ustrojstvo državne vlasti: Hrvatski sabor, Predsjednik Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske, Sudbena vlast i Državno odvjetništvo. Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti, odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, odlučuje o ratu i miru, donosi akte kojima izražava svoju politiku (rezolucije, deklaracije), donosi strategije nacionalne sigurnosti i obrane RH, ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama i službama sigurnosti, odlučuje o promjeni granica RH, raspisuje referendum, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja u skladu s Ustavom i zakonom. Također, Hrvatski sabor nadzire rad Vlade RH i drugih nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskomu saboru, daje amnestiju za kaznena djela te obavlja druge poslove utvrđene Ustavom. Sabor je isprva bio dvodoman (Zastupnički i Županijski dom), no promjenom Ustava 2001. ukinut je Županijski dom. Predsjednik Republike bira se na neposrednim izborima sustavom apsolutne većine u dva kruga, te može biti izabran najviše dva puta. Vlada RH obavlja izvršnu vlast, a sudbenu vlast obavljaju sudovi. Suce imenuje i razrješuje te o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno sudbeno vijeće. Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, kao i poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine RH te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.

Promjenama Ustava iz 2000. nakon polupredsjedničkoga sustava uveden je sustav parlamentarne vlade; Vlada, prije odgovorna i predsjedniku Republike i Saboru, odgovara isključivo Saboru. Predsjednik Republike na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, te nakon savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, može raspustiti Hrvatski sabor prije isteka njegova mandata.

U glavi V. Ustavni sud RH (članci 126.–132.) uređuje se ustavno sudovanje, položaj i ovlasti Ustavnoga suda, čije su temeljne nadležnosti apstraktna kontrola ustavnosti zakona, te ustavnosti i zakonitosti drugih propisa. Ustavni sud odlučuje i u povodu ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela (sudskih presuda, upravnih rješenja), tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, kao i pravo na lokalnu i područnu samoupravu. Glavom VI. (članci 133.–138.) uređuje se mjesna, lokalna i područna (regionalna) samouprava, dok se glavom VII. (članci 139.–142.) uređuju međunarodni odnosi RH i to u pogledu međunarodnih ugovora, te udruživanja RH u saveze s drugim državama i razdruživanja iz njih.

Ustavnim promjenama 2010. unesena je nova glava VIII. (članci 143.–146.) o članstvu RH u Europskoj uniji, pa RH temeljem članaka 140. i 141. Ustava institucijama EU povjerava ovlasti koje su potrebne za ostvarivanje prava i ispunjavanje obveza preuzetih na temelju članstva. U tom smislu uređuje se sudjelovanje u institucijama EU, ostvarivanje prava iz pravne stečevine EU, te prava građana EU.

Osim što je glavom IX. (članci 147.–150.) propisana promjena Ustava od strane Hrvatskog sabora, temeljem članka 87. Ustava Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, pa se Ustav RH može promijeniti i na fakultativnom ustavotvornom referendumu, prvi puta održanom 1. XII. 2013.

Citiranje:
Ustav Republike Hrvatske. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63449>.