Tijardović, Ivo, hrvatski skladatelj i dirigent (Split, 18. IX. 1895 – Zagreb, 19. III. 1976). Glazbu je učio u Splitu i u Beču, gdje je studirao i arhitekturu, a diplomirao je na Dramskoj školi u Zagrebu 1922. Istaknuo se kao vrstan organizator i scenograf, slikar i ilustrator. Djelovao je kao ravnatelj Opere i intendant splitskoga HNK (1933–41), a potom i HNK u Zagrebu (1945–49), te ravnatelj Državnoga simfonijskoga orkestra (1949–54). Skladao je glazbu za različite izvođačke sastave (orkestralnu i komornu glazbu, solo pjesme, zborove), te filmsku glazbu, no primarno su polje njegova skladanja glazbeno-scenska djela, posebno operete. Osim opera Dimnjaci uz Jadran (1951), Marko Polo (1960) i Dioklecijan (1969), mjuzikla Katarina Velika (1960), glazbene komedije Doživljaj u Šangaju (1937), scenske glazbe za Juditu M. Marulića (1940) i Ribarske svađe C. Goldonija (1956), skladao je osam opereta, od kojih su Mala Floramye (1926) i Splitski akvarel (1928) postigle najveći uspjeh. Njegova su libreta, od kojih je neka i sam napisao, većim dijelom svojom tematikom vezana uz Mediteran i dalmatinski izričaj, posebno Split. Njegova skladateljska estetika uglavnom je tradicionalno orijentirana, oslonjena na folklor i nacionalni glazbeni izraz. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1970).
