telurij (njem. Tellur, prema lat. tellus: zemlja), simbol Te (znanstv. lat. Tellurium), kemijski element (atomski broj 52, relativna atomska masa 127,60). Poznato je osam prirodnih stabilnih izotopa s masenim brojevima 120, 122 do 126 te 128 i 130, od kojih je posljednji i najobilniji, te s približno 24 radioizotopa (najstabilniji je 121Te s vremenom poluraspada 16,8 dana). Elementarni je telurij polumetal (metaloid), metalna sjaja, krt, slab vodič elektriciteta, gustoća mu je 6,24 g/cm³, talište 449,5 °C. Pojavljuje se u kristalnoj (srebrnobijeloj) i u amorfnoj (crnosmeđoj) modifikaciji. Kemijski je srodan seleniju; zagrijan na zraku izgara u dioksid, bezbojnu čvrstu tvar netopljivu u solnoj kiselini, topljivu u koncentriranoj dušičnoj i sumpornoj kiselini te u alkalijskim lužinama. Telurij je god. 1798. kao element prepoznao i izolirao M. H. Klaproth, ali ga je već 1782. u mineralima otkrio austrijski prirodoslovac Franz Joseph Müller von Reichenstein. U Zemljinoj je kori vrlo rijedak, ponegdje samorodan zajedno sa zlatom i srebrom, inače u obliku telurida kao primjesa u sulfidnim rudama molibdena, bakra i olova, pa se i dobiva iz anodnoga mulja nakon njihove elektrometalurške obradbe kao dioksid, koji redukcijom sa sumporovim dioksidom daje telurij u elementarnom obliku. Telurij se rabi kao legirni dodatak lijevanomu željezu, olovu i bakru za povećanje tvrdoće i žilavosti. Poznati su mnogi telurijevi spojevi, a tehnički su važni jedino teluridi, izravni spojevi telurija s metalima, od kojih se neki rabe u poluvodičkoj i supravodičkoj tehnici te u pripravi termoelektričnih elemenata.
