supkultura (sup- + kultura), bilo koje odstupanje adolescentskih i drugih aktera od normi i vrijednosti uže i šire roditeljske kulture; često je vezana uz koncept društvene klase kao socijalizacijskoga svijeta. Iako postoje različite interpretacije pojma supkulture, mnogi ju autori, premda raznovrsnih paradigmatskih polazišta, određuju kao kolektivni odgovor mladih iz nižih društvenih slojeva na probleme socijalne strukture i mobilnosti. Većini pristupa zajedničko je i dvostruko značenje supkulture: ona istodobno označuje konkretne društvene aktere i simboličku strukturu. Do 1950-ih pojam supkulture označivao je imigracijsku i konfesionalnu šarolikost američkoga društva, odnosno poljsku, židovsku, talijansku, irsku, hrvatsku ili neku drugu supkulturu unutar američke kulture. Od sredine 1950-ih i teze Alberta Cohena o delinkventnoj supkulturi, taj se pojam vezuje uz specifična okupljanja mladih iz nižih društvenih slojeva, pri čem je supkultura kolektivno rješenje, odgovor na problem izostanka društvene mobilnosti i postizanja višega društvenoga statusa. U tom su razdoblju sociolozi pisali o trima tipovima delinkventne supkulture mladih: o konfliktnom tipu kvartovskih ratnika, o poluprofesionalnom lopovu i o supkulturi povlačenja (uzimanja droge). U 1960-ima interakcionistički sociolozi poput Howarda Beckera obogatili su sociologiju supkulture stvarajući teoriju etiketiranja, pišući o jazz glazbenicima ili pušačima marihuane, bez obzira na to jesu li rabili pojam supkultura ili samo kultura određene društvene skupine. Autori birminghamske škole, poput Stuarta Halla, Dicka Hebdigea, Paula Willisa ili Phila Cohena, koji su obilježili 1970-e i 1980-e, supkulturu mladih analiziraju na temelju pojmova stila, otpora kroz rituale, ostajući čvrsto unutar klasnoga determinizma i definicije supkulture kao simboličkoga pokušaja razrješenja proturječnosti koje mladi kolektivno iskušavaju u matičnoj klasnoj kulturi. Za te su autore npr. modsi, rockeri, punkeri, skinheadsi i nogometni huligani tipične supkulture mladih radničke klase, dok hipiji i pripadnici srodnih pokreta, nazivanih kontrakulturom, pripadaju mladima srednje klase. Za razliku od kontrakulture, koja označuje skup pokreta i aktera za radikalnu društvenu promjenu, supkultura se odnosi na stilove i identitete koje mladi stvaraju u sferi slobodnoga vremena. Od 1990-ih pojam supkulture u mnogim se radovima kritizira i odbacuje, a rabe se pojmovi poput afektivnoga saveza, (neo)plemena, ekspresivne zajednice. U Hrvatskoj autori nisu inzistirali na klasnim određenjima, pa su se supkulture mladih uglavnom istraživale kao stilovi i identiteti koje mladi stvaraju na temelju različitih glazbenih smjerova, pripadništva navijačkim skupinama ili na temelju bilo kojega drugog tipa djelatnosti, od pisanja grafita do ekstremnih športova. U našoj je sredini, kao i u drugim europskim zemljama, nastalo mnoštvo supkulturnih stilova, od hašomana, šminkera, štemera, punkera, metalaca, darkera, repera, bajkera, boardera do Bad Blue Boysa, Torcide ili pak supkulturnih stilova okupljenih oko techna, housea, trancea i srodnih glazbenih izraza. Svima je njima zajedničko zasnivanje stila i identiteta u sferi slobodnoga vremena i raznovrsno odstupanje normi i vrijednosti od onih koje čine dominantni kulturni sklop.
