struka(e):

struja svijesti (engl. stream of consciousness), pojam koji je uveo američki filozof i psiholog W. James, podrazumijevajući pod njim neprekinuti tijek misli, osjećaja i dojmova koji tvore unutarnji život čovjeka (Načela psihologije, 1890). Čovjekov psihički život prema Jamesu, kao i drugim vodećim misliocima moderniteta poput H. Bergsona i S. Freuda, ne odvija se samo pod ravnanjem svjesnih uzročno-posljedičnih logičkih zakonitosti. Mjesto toga, čovjekov se unutarnji život zbiva na nesvjesnoj (Freud), afektivnoj (Bergson) razini, gdje se pojedine misli, dojmovi, osjećaji sklapaju u mozaičnu cjelinu. U književnoj teoriji pojam struja svijesti odnosi se na prikazivanje takva asocijativnoga mozaika misli, osjećaja i dojmova likova u književnom tekstu. Već su teoretičari romana potkraj XVIII. st. u duhu novonastale ideje o ljudskoj individualnosti zahtijevali i od romana da prikazuje unutarnji život likova, gdje se ona stječe, a ne vanjske okolnosti, gdje se gubi. Budući da cjelovitost ljudske nutrine izmiče u svakodnevnoj komunikaciji, jedino ju književnost može učiniti dostupnom kroz svoje likove demonstrirajući tako estetsku autonomiju. Tako je za njemačku književnu teoretičarku Käte Hamburger pripovjedni tekst jedini žanr u kojem je moguće predočiti neizgovorene misli, osjećaje i dojmove likova (Logika književnosti – Die Logik der Dichtung, 1957). No tako postavljen pojam struje svijesti ne pravi razliku između lika kao predmeta pripovijedanja i pripovjednoga postupka njegova prikazivanja. Zato se struja svijesti ili pogrešno izjednačava s unutarnjim monologom, ili se pak uzima kao posebna vrsta unutarnjega monologa. Međutim, primjerice, ciklus U traganju za izgubljenim vremenom (1913–27) M. Prousta za svoj predmet uzima odnos između osjetilnih dojmova i sjećanja, ali se ne koristi unutarnjim monologom kao postupkom. Kako bi razriješila proturječja koja sa sobom donosi pojam struja svijesti, američka germanistica Dorrit Cohn uvela je tri oblika prikazivanja struje svijesti u romanu koji se pripovijeda iz trećega lica (Prozirni umovi – Transparent Minds, 1978). Prvi je oblik pripovijedana svijest, gdje pripovjedač iznosi sadržaje i procese koji se odvijaju u svijesti lika. Pripovjedač se pritom može udaljiti od junakova poniranja u vlastitu nutrinu nastojeći zadržati spoznajnu prevlast i emocionalnu distanciranost od lika, kao u realističkom romanu, ili se pak pripovjedač sve više povlači u odsutnost, stapajući se sa svijesti lika, što se može pronaći u Smrti u Veneciji (1912) T. Manna ili Portretu umjetnika u mladosti (1916) J. Joycea. Drugi je oblik navedeni monolog, što je termin kojim je D. Cohn preciznije odredila ustaljeni termin unutarnji monolog. Naime, ona je upozorila da povijest unutarnjeg monologa ne započinje tek s pripovijesti Lovori su posječeni (1887) francuskog književnika É. Dujardina, čiji su postupak potom preuzeli glasoviti modernistički književnici J. Joyce, W. Faulkner, V. Woolf. Naprotiv, unutarnji monolog u kojem se lik pregiba nad svoju unutrašnjost javlja se već u romanima realizma, npr. Crveno i crno (1830) Stendhala, Zločin i kazna (1866) F. M. Dostojevskoga. No Joyce u Uliksu (1922) u navedenim monolozima više eksplicitno ne odvaja struju svijesti lika od pripovjedača u trećem licu. Struja svijesti likova ne uvodi se ni izravnom napomenom, ni grafički, navodnicima ili zarezom. Što više roman napušta prikazivanje stvarnosti u korist prikazivanja svijesti, to se više lik osamostaljuje od pripovjedača (npr. Dostojevski) ili se te dvije razine pripovjednoga teksta urušavaju (npr. Joyce). Treći je oblik prenošenja struje svijesti lika pripovijedani monolog, koji se zapravo odnosi na slobodni neupravni govor. Pripovijedani se monolog smješta između pripovijedanja i navođenja. To znači da on s pripovijedanom svijesti dijeli 3. lice i glagolsko vrijeme, a s navedenim monologom izravno prenošenje struje svijesti lika. Osim utjecajne tipologije D. Cohn, velik je odjek imao način kojim se predočavanjem struje svijesti lika bavio ruski teoretičar M. M. Bahtin, koji je pojam unutarnjeg monologa zamijenio širom koncepcijom polifonične, dvoglasne, odn. dijaloške romaneskne riječi (Problemi stvaralaštva Dostojevskoga, 1929). Značajna novija tumačenja tog aspekta pripovijedanja donosi austrijska anglistica Monika Fludernik (Fikcije jezika i jezici fikcije: govor i svijest u verbalnom prikazu – The Fictions of Language and the Languages of Fiction: The Linguistic Representation of Speech and Consciousness, 1993).

Citiranje:

struja svijesti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/struja-svijesti>.