srednjovjekovni latinski (lat. Latinitas medii aevii), oblik latinskoga jezika koji se upotrebljavao od V. do XV/XVI. st. u Europi, na prostorima od Irske do Hrvatske i Skandinavije (orbis Latinus), prelazeći granice nekadašnjega Rimskog Carstva zbog širenja kršćanstva, čiji je jezik postao. Osim jezika Crkve, bio je to jezik obrazovanja, ali i službeni, javni jezik mnogih država, među njima i Hrvatske. Njime su bili pisani diplomatički dokumenti javnih i privatnih ustanova, kršćanska i svjetovna literatura, epigrafički spomenici. Od V. do kraja VIII. st. rana je faza srednjovjekovnoga latiniteta, kada se klasični latinski počeo rastakati i razvijati neovisno o središtu, prilagođujući se novim pojavama kao što su kršćanstvo i seoba naroda. U doba tzv. karolinške obnove (VIII/IX. st.) u palatinskoj školi Karla I. Velikoga latinski se jezik reformirao prihvaćajući prethodne promjene. Oblikovao se književni srednjovjekovni latinski, koji se temeljio na klasičnom, crkvenom i vulgarnom latinitetu. Opće mu je ortografsko obilježje monoftongizacija, dok su morfologija i sintaksa klasičnoga latinskoga ostale sačuvane uz manje iznimke. Tako se u složenim pasivnim vremenima mjesto oblika prezentske osnove glagola esse »biti« upotrebljavaju oblici perfektne osnove (npr. umjesto sum itd. stoji fui itd.), sintaksu padeža zamijenila je prijedložna perifraza, a konstrukciju akuzativa s infinitivom uglavnom je nadomjestila izrična rečenica s quod, koja se uobičajila s prijevodom Vulgate iz grčkoga jezika. Također je došlo do promjena unutar rječnika, a neke su riječi poprimile nova značenja. Preuzeta iz grčkoga, kršćanska je terminologija bila latinizirana, a upotrebljavao se velik broj složenica. Izgovor srednjovjekovnoga latinskoga odstupio je od klasičnoga i izgovarao se različito na pojedinim područjima. U Hrvatskoj se takav izgovor naziva tradicionalnim. Iako je nakon karolinške obnove srednjovjekovni latinski u strukturi ostao jedinstven jezik, ipak je, s obzirom na prostornu i vremensku disperziranost, pokazivao određene očekivane nacionalne osobitosti, uvjetovane povijesnim okolnostima, odn. većim ili manjim utjecajem vulgarnoga latiniteta iz kojega su se razvijali romanski jezici, ali i drugih neromanskih narodnih jezika. Na hrvatskim prostorima zbog različita kontinuiteta uočavaju se dvije inačice srednjovjekovnoga latinskoga. Onaj u Dalmaciji ima više utjecaja vulgarnoga latinskoga, dok je onaj u sjevernim krajevima, koji je bio naučen jezik, lišen tih elemenata, ali pokazuje utjecaje hrvatskog i madžarskoga jezika. U Hrvatskoj je sačuvan veliki korpus pisan srednjovjekovnim latinskim, i to kršćansko-liturgijske, diplomatičke, pravne, književne i epigrafičke građe, koja je zapisana beneventanom, karolinom i goticom.
