srebro, simbol Ag (lat. argentum), kemijski element iz skupine plemenitih metala (atomski broj 47, relativna atomska masa 107,868), s dva stabilna izotopa (107Ag i 109Ag u omjeru 52% : 48%) i s više radioizotopa (najstabilniji je 108Ag s vremenom poluraspada 130 god.). Udjel je srebra u Zemljinoj kori oko 1g/t, što znači da ga ima 20 puta više nego zlata ili platine. Ono se u prirodi može naći samorodno, obično sa zlatom i bakrom, a nalazi se i u svojim rijetkim, najčešće sulfidnim mineralima (argentit, pirargirit, prustit i dr.) koji prate sulfidne rude olova i bakra. Elementarno srebro bijel je i sjajan, kovak i vrlo rastezljiv metal, s gustoćom 10,5 g/cm³, talištem 961,8° C i vrelištem približno 2162° C. Od svih metala, srebro najbolje provodi toplinu i elektricitet. Kemijski je mnogo reaktivnije od zlata; na zraku je postojano, ali može izgubiti sjaj i potamnjeti zbog stvaranja crnoga sulfida (Ag2S) djelovanjem sumporovodika (H2S) sadržanoga u nečistu zraku. Otapa se u dušičnoj i vreloj sumpornoj kiselini, ali je izrazito otporno prema rastaljenim alkalijama.
Srebro se iz svojih ruda već u starom vijeku dobivalo amalgamiranjem, a danas se iz njih dobiva cijanizacijom. Međutim, tehnički se najveće količine srebra dobivaju iz srebronosnih olovnih i bakrenih ruda. Tako se rastaljenomu sirovom olovu, dobivenom iz galenita (PbS), dodaje 1 do 2% cinka, pa na površinu u obliku pjene ispliva čvrsta slitina srebra i cinka, iz koje se cink uklanja destilacijom, a dobiveno sirovo srebro sadrži 98 do 99,5% srebra, uz primjese zlata i platinskih metala. Iz bakrenih ruda srebro zaostaje u anodnome mulju nakon elektrolitičke rafinacije bakra, također uz primjese zlata. Vrlo čisto srebro (99,6 do 99,9%) proizvodi se elektrolizom srebrnoga nitrata, pri čem neplemenite primjese (olovo, bakar) zaostaju u otopini, a zlato i platinski metali u anodnome mulju. Velike količine srebra potječu danas od oporabe otpadnoga srebra, posebno od fiksirnih otopina u fotografiji.
Srebro se najviše upotrebljava u obliku slitina, od kojih su najvažnije one s bakrom, cinkom i niklom. U usporedbi s vrlo čistim srebrom, te su slitine jeftinije, čvršće i otpornije na trošenje. Najveća količina proizvedenoga srebra rabi se za kovanje novca (slitina s 5 do 50% bakra), u proizvodnji nakita (slitina do 20% bakra) i pribora za jelo. Osim toga, srebro služi i za dobivanje srebrnih soli, za tvrdo lemljenje, u klasičnoj fotografiji (srebrni halogenidi) za filmove i papire, u elektrotehnici za kontaktne spojeve, u osiguračima i baterijama, u zubarstvu kao amalgam (slitina srebra sa živom i kositrom), u kemijskoj industriji za posuđe otporno prema alkalijama i koroziji te kao katalizator, a zbog antibakterijskoga djelovanja važno je u izradbi posuda, spremnika, cijevi i armature u kemijskoj, farmaceutskoj i prehrambenoj industriji, u dezinfekciji vode i sl. Zrcala se proizvode prevlačenjem stakla tankim slojem metalnoga srebra (posrebrivanjem), što se postiže redukcijom srebrnih soli na staklenoj površini postupkom koji je 1835. razvio J. von Liebig. – Najveći su svjetski proizvođači srebra Meksiko, Peru, SAD, Australija, Čile, Kina, Kanada i Poljska, a najviše srebra odlazi u zapadnoeuropske zemlje, SAD, Japan i industrijski razvijene zemlje jugoistočne Azije.
Srebrni spojevi. Srebro je u svojim spojevima većinom jednovalentno. Najvažnija je srebrna sol srebrni nitrat (AgNO3); dobiva se otapanjem srebra u dušičnoj kiselini, tvori bezbojne, prozirne pločaste kristale ili bijelu masu, topljiv je u vodi. Služi za dobivanje drugih srebrnih soli, u medicini, za galvansko posrebrivanje, u proizvodnji zrcala, kao reagens u kemijskoj analizi (argentometrija). Od velike su važnosti i srebrni halogenidi. Srebrni bromid (AgBr) i srebrni klorid (AgCl) bijele su tvari netopljive u vodi; na njihovu ponašanju na svjetlosti zasniva se klasična fotografija, jer se osvijetljeni dio halogenidnoga sloja može reducirati do srebra i tako tvoriti fotografsku sliku. Osim toga, reakcija taloženja klorida iz otopina srebrnih soli dodatkom klorid-iona služi u kemijskoj analizi za dokazivanje srebra, jodid (AgI) rabi se kao sredstvo za stvaranje umjetne kiše, a fluorid (AgF2) za fluoriranje organskih spojeva. Poznata su dva oksida, Ag2O i AgO, od kojih prvi služi kao pozitivna elektroda srebrnooksidnoga galvanskog članka.
