Sotin (njem. Sotting, madž. Zatta, Szatta i Szottin), selo u Srijemu, 10 km jugoistočno od Vukovara; 597 st. (2021). Leži na desnoj obali Dunava, na 116 m apsolutne visine, uz cestu Vukovar–Ilok. Župna crkva Blažene Djevice Marije pomoćnice kršćana iz 1766., pravoslavna kapela sv. Nikole. Poljodjelstvo (žitarice, vinova loza i dr.). Svinjogojstvo; klaonica. – Ovdje se nalazi arheološki lokalitet s naseljem panonskoga plemena Kornakata, vjerojatno pomiješanoga sa Skordiscima; poslije antički Cornacum. Arheološki nalazi svjedoče o kontinuitetu života od bakrenoga doba do mlađega željeznog doba i keltskih Skordiska. Oni su uspostavili prvo novčano gospodarstvo na tom području, o čem svjedoče mnogobrojni numizmatički nalazi. Cornacum je bio važno vojnostrateško središte na Limesu (nalazi dijelova oklopa, oružja i vojne opreme, natpisi kohorta i legija). Ranosrednjovjekovlju pripadaju nalazi bjelobrdske kulture. U srednjovjekovnim izvorima, od 1289., spominje se kao utvrda vukovarskih jobagiona. Od 1360. utvrda se nalazila u posjedu plemićke obitelji Gorjanski, a od 1468. kaločkoga nadbiskupa. Početkom XVI. st. osvojili su je Osmanlije i ondje smjestili vojnu posadu. Nakon 1580. Sotin je dobio status kasabe te je postao sjedište nahije Iločkoga kadiluka. Nakon oslobođenja od osmanske vlasti potkraj XVII. st., u selu je prevladavalo hrvatsko islamizirano i katoliško stanovništvo, a od sredine XVIII. st. naseljavaju se Nijemci, dok se u XVIII. i XIX. st. u njem naselilo srpsko stanovništvo. Broj stanovnika rastao je od 1061 st. 1857. na 1527 st. 1931. godine. Tijekom 1944–45. iz Sotina su se iseljavali Nijemci, koji su do tada činili više od 40% ukupnoga stanovništva. Tijekom Domovinskoga rata bio je pod okupacijom srpskih snaga (od 14. X. 1991). Hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo uglavnom je bilo prognano. Od 1995. bio je pod Prijelaznom upravom UN-a za Istočnu Slavoniju (UNTAES) do 15. I. 1998. kada je cijelo područje vraćeno pod ustavno–pravni okvir RH.
