religija (lat. religio: vjera, od religare: povezivati, okupljati), sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu. Taj odnos može biti subjektivan i objektivan. Kada je subjektivan, očituje se u osobnom štovanju i klanjanju pa je riječ o religioznosti. Kada se odnos prema svetomu objektivira u riječi (molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gesti (obredi), predmetu (sakralni predmeti i objekti) i religijskoj zajednici, riječ je o objektivnoj religiji ili religijskoj ustanovi. Između subjektivnoga i objektivnoga religijskoga pola postoji komplementarnost, ali i napetost, a katkad i isključivost. Religijska ustanova omogućuje društveno i civilizacijsko posredovanje subjektivnoga religioznog iskustva, daje mu mjeru, ali i sputava njegov polet. Osobno produbljivanje i pounutrašnjivanje odnosa prema svetomu čuva religijsko iskustvo od obrednoga i dogmatskog ukrućivanja i formalizma, ali se izvrgava opasnosti subjektivističkoga zastranjenja. Katkada se ta dva pola posve razdvajaju.
Religijska pojava susreće se od početaka ljudske povijesti do suvremenoga doba, u arhaičnim i visokociviliziranim društvima i kulturama. Proučavanjem religije bavi se religiologija ili znanost o religiji. Pritom se religijska pojava nastoji sagledati s gledišta postanka (genetička metoda), s gledišta funkcije (funkcionalistička metoda) te iz same religijske pojave (fenomenološka metoda).
Mnoštvo pojedinih religija u svijetu, u kojima je nešto zajedničko a nešto različito, pokušava protumačiti klasična kršćanska teologija teorijom praobjave. Po toj bi teoriji prvim ljudima bila dana na samom početku praobjava, koja se potom diferencirala i degradirala. Po evolucionističkoj teoriji, postoji razvoj od jednostavnijih, nižih religijskih oblika (animizam), preko složenijih (politeizam) do složenih, viših (monoteizam). Osim toga, religija bi prolazila kroz tri evolutivne faze: fazu eksteriorizacije, fazu objektivacije i fazu interiorizacije. U prvoj fazi religiozno bi se iskustvo vezivalo za vanjske pojave, u drugoj bi se fazi institucionaliziralo u dogmama, obredima i religijskoj ustanovi, u trećoj bi fazi postalo unutarnjom religijom.
Od antike do modernih vremena religiji se pridaje trostruka uloga: kompenzacijska, objasnidbena i spasenjska. Po prvom tumačenju, religija je posljedica čovjekove nemoći i straha (Lukrecije, D. Diderot, K. Marx, S. Freud). Po drugom tumačenju, religija objašnjava cjelinu svijeta i ljudskoga postojanja, ona bi bila traganje za prvim uzrokom i konačnom svrhom (Aristotel, Toma Akvinski, J. Maritain). Katkada se osobito naglašava društvena uloga religije pa se ona smatra moralnim i integracijskim temeljem društva (M. T. Ciceron, É. Durkheim i H. Bergson). Premda polazi od čovjekova dvoznačna položaja u svijetu (uskraćenost i punina), spasenjsko poimanje religije nadilazi i kompenzacijsku i društvenu (objasnidbenu) ulogu religije. Po tom tumačenju religija izražava radikalnu svijest o konačnosti ljudskoga postojanja i pokušaj nadvladavanja te konačnosti (Hans Schrödter); ona je globalni okvir čovjekova orijentiranja u svijetu (E. Fromm) i osmišljenja ljudskoga postojanja (Viktor Frankl).
U svakoj religiji tri su sastavnice: a) ono prema čemu se članovi religijske zajednice usmjeruju, što je njihova vrhovna vrijednost, što štuju i čemu se klanjaju (sveto); b) etičko-egzistencijalna jezgra, religiozno iskustvo, doživljaj svetoga; c) hijerarhijska verbalna, ritualna, predmetna, prostorna i vremenska simbolizacija kojom se iskustvo svetoga objektivira u ustanovi, unutar određenoga društva i kulture.
Bez obzira na vrstu religije, doživljaj, iskustvo svetoga jest konstanta, a uključuje: a) strahopoštovanje pred beskrajnom moći, koja ravna postojanjem, životom i smrću; b) misterij njezine nedokučivosti i neizrecivosti; c) fascinantnu moć svakoga religijskog predmeta ili simbola kroz koji se sveto očituje.
Premda je svako religijsko iskustvo bitno obilježeno svetim, u odnosu prema svetomu razlikuju se dva osnovna tipa: etički i mistični. U etičkom tipu religioznog iskustva (→ etika) odnos prema svetomu ostvaruje se odnosom prema drugomu čovjeku i zajednici, a u mističnomu (→ mistika) jedinstvom sa svetim. Postoji i miješani, etičko-mistični tip religijskog iskustva. Mistični tip može se pak temeljiti na istovjetnosti sa svetim (hinduizam, budizam, daoizam), ili na dubokom zajedništvu bez miješanja (židovska, kršćanska i muslimanska mistika). Etički tip može biti pravni (starozavjetni legalizam, židovstvo, islam) i proročki (starozavjetni profetizam, protestantizam). Proročki se tip religioznog iskustva može kombinirati s mističnim (novozavjetno kršćanstvo).
Iskustvo svetoga posreduje se na društvenoj razini hijerarhijskom, verbalnom, ritualnom, prostornom, predmetnom i vremenskom simbolizacijom. Svaka društveno organizirana religija ima skup pripadnika (religijska zajednica) i hijerarhiju, religijske službenike (vrač, šaman, svećenik, prorok, rabin, pastor, imam). Verbalna simbolizacija može biti usmena ili pismena, a jedna te ista religija može u svojoj povijesti proći kroz obje faze. Ovamo pripadaju molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski obrasci i sveti tekstovi (Vede, Biblija, Kuran). Ritualna simbolizacija obuhvaća različite čine i obrede, među kojima je najizrazitija žrtva. Dok je riječ prikladnija etičkomu tipu religioznog iskustva, obred i gesta primjereniji su mističnomu tipu, premda u tom nema oštre granice. Predmetna simbolizacija religioznog iskustva obuhvaća različite sakralne predmete, osobito one vezane uz kult (križ, oltar, svijeća, kalež, plitica, liturgijsko ruho i sl.). Religija ima posvećen prostor (sveta mjesta, sakralni objekti, hramovi, crkve, bogomolje, pagode, džamije) i posebno raščlanjeno vrijeme (crkvena godina, slavljenje blagdana).
Iako postoji mnoštvo pojedinačnih, konkretnih religija, proučavatelji religijske pojave nastoje u tome mnoštvu uočiti sličnosti i razlike pa na temelju binarnih oprjeka svrstavaju religije u tipove. Kriteriji za takvu razdiobu mogu biti unutarreligijski i izvanreligijski. Unutarreligijski kriteriji bitno su religijsko obilježje (oblik svetoga, njegova rasplinutost, mnoštvenost ili jedincatost, njegovo osobno ili neosobno poimanje, pretežnost etičke ili mistične sastavnice u religiji, religijskoga iskustva ili njegove simbolizacije). Izvanreligijski su kriteriji stupanj složenosti i razvijenosti društva, kulture i političke zajednice, stupanj njihove otvorenosti ili zatvorenosti, odnos slobode i autoriteta u njima, zatim zemljopisne, povijesne ili civilizacijske odrednice.
S obzirom na oblik svetoga, religije mogu biti animističke, politeističke, panteističke i monoteističke. U animističkim je religijama sveto rasplinuto u bićima, stvarima i pojavama (→ animizam; šamanizam; fetišizam; totemizam). U politeističkima (→ politeizam) poprima posebne antropomorfizirane likove bogova i božica (grčka i rimska religija, pučki oblici hinduizma i budizma). U panteističkima je sveto prisutno u svemu kao kozmički duhovni zakon (brahmanizam, budizam, daoizam). U monoteističkim religijama (→ monoteizam) sveto ima lik jednoga, osobnoga Boga (židovstvo, kršćanstvo, islam). S obzirom na to je li sveto imanentno svijetu ili je transcendentno, religije mogu biti imanentističke (animizam, politeizam i panteizam) i transcendentne (monoteizam). Prema tomu objavljuje li se sveto kao Sveti, osoba (Bog), ili se doseže askezom i meditacijom kao sveopći kozmički zakon (logos, brahman, dao), religije se dijele na povijesnoobjaviteljske (židovstvo, kršćanstvo, islam) i kozmičke (brahmanizam, daoizam, budizam). S obzirom na pretežnost etičke ili mistične sastavnice, religije mogu biti etičke (židovstvo, kršćanstvo, islam, konfucijanizam) i mistične (hinduizam, budizam i daoizam), a katkad su miješanoga tipa, etičko-mistične (novozavjetno kršćanstvo). S obzirom na to regulira li se moral samo pravnim propisima ili se i interiorizira, etičke religije mogu biti pravne (starozavjetni legalizam, židovstvo, islam, neki aspekti katolicizma) i proročke (starozavjetni profetizam, novozavjetni nauk, protestantizam).
Ako je naglašeno unutrašnje religiozno iskustvo, religija pripada interioriziranomu tipu, ako je naglašena obredna, dogmatska i hijerarhijska strana, religija pripada institucionaliziranomu tipu. Kada je hijerarhija naglašeno organizirana i pravno ustrojena, religija pripada svećeničkomu tipu. Kada je naglašeno osobno nadahnuće i poziv, religija pripada proročkomu ili karizmatskomu tipu (→ karizma). S obzirom na poznatost ili nepoznatost osnivača, religije mogu biti mitske (→ vedizam) i povijesne (židovstvo, kršćanstvo, islam, konfucijanizam, budizam).
Prema složenosti ljudskoga društva u kojem se pojavljuju, religije mogu biti primitivne (animizam, šamanizam, fetišizam i totemizam) i razvijene (hinduizam, budizam, konfucijanizam, daoizam, židovstvo, kršćanstvo, islam). Prema usmenomu ili pismenomu iskazu mogu biti religije usmene predaje (primitivne religije) i religije svetih knjiga (Vede, Biblija, Kuran). Neka religija može proći kroz obje faze pa uzastopce pripadati obama tipovima, o čem svjedoči nastanak Staroga i Novoga zavjeta, pa i Kurana. Najprije postoji usmena predaja, onda zapisivanje pa kanoniziranje svetih knjiga. S obzirom na obuhvatnost religijske zajednice, religije mogu biti tribalističke, koje ostaju u krugu jedne etničke zajednice (židovstvo) i univerzalističke, nadetničke (kršćanstvo, islam, budizam). S obzirom na prilagodljivost društvenomu i civilizacijskomu razvoju, religija može biti zatvorenoga i otvorenoga tipa (H. Bergson), a s obzirom na udio slobode, autoritarna i neautoritarna religija (E. Fromm).
Religije se mogu klasificirati i prema nacionalnim, kulturnim, civilizacijskim i zemljopisnim kriterijima. Tako se govori o grčkoj i rimskoj religiji, o religijama starog svijeta (sumerska, akadska, asirska, egipatska, babilonska i hetitska religija), o istočnjačkim religijama (hinduizam, budizam, konfucijanizam, daoizam, šintoizam), o afričkim religijama (animističke religije crne Afrike) i o religijama pretkolumbovske Amerike (aztečka, majanska i inkanska).
U religiologiji se katkada govori i o svjetovnim religijama ili kvazireligijama, tj. o suvremenim ideologijama i svjetonazorima individualističkoga ili kolektivističkoga tipa koji žele biti nadomjestkom religiji pa funkcioniraju kao religija. Za prosvjetiteljstva nastao je naziv naravna religija (→ deizam), kao svojevrsna kritika nadnaravne religije (kršćanstva).
