Radica, Bogdan, hrvatski publicist (Split, 26. VIII. 1904 – New York, 5. XII. 1993). Studirao u Ljubljani i Firenci. Početkom 1928. bio je imenovan dopisnikom Obzora iz Pariza, no već sljedeće godine izvješćivao je za državnu agenciju Avalu iz Atene. Za boravka u Ateni (1929–33) obavljao je dužnost izaslanika za tisak pri veleposlanstvu Kraljevine Jugoslavije. Bio je član jugoslavenske delegacije u Ligi naroda u Ženevi 1934–39. Nakon osnutka Banovine Hrvatske (1939) preselio se u Beograd, gdje je radio u državnom uredu za vanjski tisak. Potkraj 1940. bio je premješten u Washington, potom je od 1941. radio u tiskovnom uredu Kraljevine Jugoslavije u New Yorku, no ubrzo se sve više distancirao od izbjegličke Vlade u Londonu te pristupio njezinim oponentima, koji su također djelovali s jugoslavenskih stajališta. S. L. Adamicem 1943. vodio kampanju za priznanje partizanskoga pokreta; od 1945. bio je u Ministarstvu informiranja u Beogradu. U susretu sa stvarnošću komunističke Jugoslavije, kao vrsni intelektualac građanske orijentacije, odlučio se iseliti u SAD. Od 1950. bio je redoviti profesor povijesti na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyu. Obnovivši veze s građanski usmjerenim hrvatskim emigrantima započeo je plodnu publicističku aktivnost u iseljeničkom tisku poput HSS-ova Hrvatskoga glasa i Hrvatske revije, u kojoj je 1955–90. objavio desetine članaka kulturološke i političke tematike. Time se oslanja na redovitu međuratnu suradnju u Obzoru i zagrebačkim časopisima Novoj Evropi, Hrvatskoj reviji, Suvremeniku i Hrvatskoj prosvjeti, u kojima je pisao o krizi europskog duha te o najznačajnijim književnim i općenito kulturnim pojavama i osobama ondašnje Europe. Uz mnogobrojne eseje napisao je knjige: Razgovori s Guglielmom Ferrerom (Colloqui con Guglielmo Ferrero, 1939), Agonija Evrope (1940), Sredozemni povratak (1971), Hrvatska 1945 (1974) te Živjeti nedoživjeti (I–II, 1982). Posmrtno mu je objavljena knjiga eseja s mediteranskom tematikom Vječni Split (2002).
