Pribićević, Svetozar, hrvatski političar (Hrvatska Kostajnica, 26. X. 1875 – Prag, 15. IX. 1936). Nakon studija matematike i fizike u Zagrebu predavao je u srpskim učiteljskim školama u Pakracu i Karlovcu. Kao član Ujedinjene hrvatske i srpske omladine, u almanahu Narodna misao (1897), u članku Misao vodilja Srba i Hrvata, izložio unitarno-jugoslavenski program, prema kojemu su Hrvati i Srbi dva naziva jednoga naroda. Zajedno sa S. Radićem 1900. pokrenuo je Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine, a od 1902. bio je urednik Novoga Srbobrana. Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u Hrvatsko-srpsku koaliciju, a nakon povlačenja F. Supila (1909) preuzeo je vodstvo Koalicije. Ulaskom Koalicije u Narodno vijeće SHS postao je drugi potpredsjednik vijeća, ali je zapravo imao vodeću ulogu u vijeću, a potom i u Državi SHS. Sudjelovao je u pripremi sjednice Hrvatskoga sabora 29. X. 1918. te je podnio prijedlog o raskidu svih državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom. Pridonio je opozivu Ženevske deklaracije i zagovarao što brže povezivanje Države SHS s Kraljevinom Srbijom pa je uspio ishoditi odlazak delegacije Narodnoga vijeća u Beograd bez temeljite rasprave i oblikovanja čvrstih stajališta o ustroju buduće države. Sudjelovao u izradbi adrese Narodnoga vijeća i bio jedan od potpisnika akta o ujedinjenju. Bio je prvi ministar unutarnjih poslova Kraljevine SHS (1918–20), a potom ministar prosvjete (1920–22. i 1924–25). God. 1919. osnovao je Demokratsku stranku, utemeljenu na programu unitarne jugoslavenske države s centralističkim ustrojem; program je znatno utjecao na donošenje Vidovdanskog ustava (1921). Zbog sukoba s Lj. Davidovićem, koji je bio sklon ublaživanju centralizma i sporazumu sa S. Radićem, istupio je 1924. iz stranke i osnovao Samostalnu demokratsku stranku. Pritom je ostao dosljedan unitarističkom i centralističkomu programu te je, unatoč protivljenju velikosrpskim pretenzijama srpskih radikala, u sporazumu s N. Pašićem formirao vladu Nacionalnoga bloka. Kada su, međutim, Pašićevi radikali procijenili da je HRSS i nadalje ostala najjačom strankom u Hrvatskoj, te 1925. odbacili suradnju s Pribićevićem i postigli sporazum s Radićevom strankom, Pribićević je prešao u oporbu. Slijedio je odlučan obrat u njegovoj politici pa je od 1927. istupao, zajedno sa S. Radićem, protiv velikosrpske hegemonije. Zajedno s Radićem osnovao je Seljačko-demokratsku koaliciju te se zauzimao za federalističko uređenje države i reviziju ustava. Uvođenjem šestosiječanjske diktature (1929) bio je zatočen u selu Brusu u Srbiji, a 1931. emigrirao je u Pariz i Prag. Glavno djelo: Diktatura kralja Aleksandra (La Dictature du roi Alexandre, 1933).
