pergament (pergamena) (latinski charta pergamena: pergamski papir, po ant. gradu Pergamu), pisaća podloga napravljena od kože sitne stoke (obično koze i ovce). U antičko doba pisalo se na životinjskoj koži u mnogim civilizacijama (npr. u Mezopotamiji i Egiptu) već u II. tisućljeću pr. Kr., ali se vjeruje da je postupak za dobivanje pergamenta bio usavršen u Pergamu u doba helenističkih vladara Atalida u II. st. pr. Kr., i to kao odgovor na egipatsku zabranu izvoza papirusa u taj grad. Postupak za izradbu pergamenta vrlo je jednostavan i nije se mijenjao stoljećima: životinjska se koža najprije tri dana umakala u vapnenu vodu da se uklone ostatci mesa i masti. Potom se čistila od dlaka i razapinjala. Očišćena i osušena koža tada se glačala i rezala u četvrtaste komade koji su se mogli savijati i tako su se dobivala dva ili četiri lista na kojima se moglo pisati. Prednosti su pergamenta nad papirusom bile velike: pergament je bio čvršći i trajniji, napisani tekst mogao se brisati (zapravo ostrugati), pa pergament ponovno koristiti (palimpsest), minijaturisti su mogli izrađivati slike u bojama, a važna posljedica uporabe toga materijala pojava je novog oblika knjige – kodeksa. Borba između pergamenta i papirusa trajala je tijekom antike i u prvim stoljećima sr. vijeka. U sr. vijeku pergamentni kodeksi postali su uobičajeni oblik knjige, a tek potkraj toga razdoblja pojavio se nov materijal – papir, koji je bio jeftiniji i koji je, posebice pojavom tiskarske preše, istisnuo iz uporabe pergament. Pergament se koristio i poslije, sve do današnjih dana, za uvezivanje knjiga, izradbu različitih dokumenata, diploma i sl.
U Hrvatskoj su se na pergamentu pisale isprave i knjige tijekom sr. vijeka, a najviše se proizvodio u samostanima. Popovi glagoljaši pisali su knjige na pergamentu čak do XVIII. st.
