pekva, zvonolika keramička ili željezna posuda za pečenje na otvorenom ognjištu. Na vrhu ima jednu ili dvije ručke; željezna je u obliku glatke kalote, a keramičkoj su dodani i obruči za zadržavanje žeravice. Jelo (kruh, pogača, meso, krumpir i sl.), položeno na toplo tlo ognjišta ili u plitku tepsiju, prekriva se pekvom prethodno ugrijanom do užarenosti, koja se potom zasipa žeravicom i toplim pepelom. U južnoj Panoniji i na Balkanu koristila se već u prapovijesti (neolitik); s uporabom otvorenih ognjišta zadržala se u istočnoj Sloveniji, južnoj Madžarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Italiji. U Hrvatskoj je keramička pekva bila proizvod domaćih lončara; u jadranskom i dinarskom području oblikovala se na ručnom lončarskom kolu (čripnja, peka, pekva), a u Slavoniji uz pomoć kalupa (pokljuka). Željezne pekve, pod imenom sač, proširile su se na Balkan posredstvom Osmanlija. Iščezle iz svakodnevice seoskih domaćinstava nestankom otvorenih ognjišta; danas su pekve ponovno u uporabi za pripremu starinskih jela u suvremenoj ugostiteljskoj ponudi.
