Margareta I., kraljica Danske, Norveške i Švedske (?, 1353 – kraj Flensburga, 28. X. 1412). Kći danskoga kralja Valdemara IV., nazvana Semiramida Sjevera. Nakon očeve smrti (1375), za maloljetnosti njezina sina Olava, bila je proglašena regenticom Danske, a nakon smrti muža, norveškoga kralja Håkona VI. Magnussona (1380), i regenticom Norveške. Kada je 1387. Olav umro, preuzela je kraljevsku vlast u Danskoj i Norveškoj. Povezavši se sa švedskim velikašima u ožujku 1388. i pobijedivši tamošnjega kralja Albrechta (1389), bila je priznata i za švedsku kraljicu. Iste je godine postavila nećaka Erika VII. Pomeranskoga za norveškoga kralja, a 1396. za danskog i švedskoga kralja. Pritom je zadržala jak utjecaj na državne poslove. Nastojeći osigurati jedinstvo triju nordijskih država, 1397. utemeljila je Kalmarsku uniju. Erik VII. Pomeranski proglašen je zajedničkim kraljem, ali je Margareta zadržala stvarnu vlast. Glavni ciljevi njezine politike bili su obnova vlasti nad izgubljenim pokrajinama te povećanje prihoda krune. Potonje je ostvarivala uglavnom povratom krunskih dobara. Crkvom i njezinim institucijama uspješno se koristila za vlastite političke ciljeve.
