struka(e):

lovstvo, djelatnost koja obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači. U širem smislu lovstvo je gospodarska, znanstvena, obrazovna, turistička, športska i rekreativna sastavnica niza djelatnosti. Lovstvo sadržava i elemente kinologije, sokolarenja, trofeistike, oružarstva, balistike, športskog strjeljaštva i strjeličarstva. Lovstvom se na području RH bavi oko 55 000 osoba. Lovci su organizirani u lovačkim udrugama, a preko njih su učlanjeni u Lovački savez županije (grada Zagreba) te u Hrvatski lovački savez (HLS), kao krovnu organizaciju. U HLS-u ima oko 50 000 članova iz 814 udruga. Manji dio lovaca i lovačkih udruga djeluje izvan HLS-a. Novi Zakon o lovu u RH donesen je 1994. Temeljem toga Zakona ustanovljena su vlastita i zajednička lovišta. Vlastita lovišta (na vlastitim površinama) osnovala je jedino država, s obzirom na to da ispunjava uvjete o veličini lovišta, pa se ona nazivaju i državnima. Na površinama gdje postoji veći broj vlasnika osnovana su zajednička lovišta. U RH ima oko 317 vlastitih i oko 750 zajedničkih lovišta. Lovištima se gospodari na temelju izrađenih i odobrenih lovno-gospodarskih osnova tijekom 10 godina. Lovne površine zauzimaju 4 mil. ha, od čega vlastita (državna) lovišta zauzimaju 1,6 mil. ha.

Kriteriji su za osnivanje lovišta: vrsta divljači koja u njem obitava ili se pretežito uzgaja, broj divljači koja se prema mogućnostima staništa može uzgajati na tim površinama i namjena. Lovišta se dijele na: otvorena lovišta (u kojima je omogućena nesmetana dnevna i sezonska migracija dlakave i pernate divljači), koja moraju biti veća od 1000 ha (na otocima 500 ha); ograđena lovišta (s prirodnim ili umjetnim preprekama koje sprječavaju ili znatno smanjuju mogućnost bježanja divljači), također veća od 1000 ha, te uzgajališta divljači, površinom zemljišta veća od 100 ha, a manja od 2000 ha, ograđena ogradom ili prirodnim preprekama.

Zaštita lovne divljači osigurava se lovostajem, zabranom lova, osiguranjem dovoljne i dostupne hrane i vode tijekom cijele godine, izgradnjom objekata namijenjenih divljači, zaštitom od bolesti i nametnika, zaštitom od štetnih čovjekovih aktivnosti (nezakoniti lov, uznemiravanje, štete od poljoprivrednih strojeva, štete od upotrebe kemijskih sredstava u poljoprivredi) zaštitom od elementarnih nepogoda te zaštitom od šteta u prometu (gaženje na cestama).

Pojedine vrste divljači, kojima brojnost padne ispod biološkog minimuma, stavljaju se pod trajnu ili privremenu zaštitu dok im se populacija ne vrati na optimalnu brojnost. (→ divljač)

Ako je neka vrsta divljači nestala s nekog područja zbog određenih razloga (nekontrolirani lov, prirodne katastrofe), provodi se reintrodukcija, tj. ponovno unošenje te vrste divljači u isti prostor. U Hrvatskoj su tako ponovno uneseni ris, dabar, muflon, jelen lopatar, a postoje projekti povratka i drugih vrsta kao što su pelikan i sredozemna medvjedica.

Ako se pojedina vrsta divljači namnoži iznad propisanoga kapaciteta lovišta, čime može štetiti drugim vrstama i staništu, obavlja se redukcijski odstrjel, a sanitarnim odstrjelom uklanjaju se jedinke koje pokazuju znakove bolesti.

Najpopularnija lovišta u Hrvatskoj nalaze se u Baranji, gdje se lovi jelen, te na Biokovu i području Dalmacije, gdje se love divokoza i muflon. Lovni turizam dobro je razvijen i na velikogoričkome području u Turopoljskome lugu i Vukomeričkim goricama, gdje se love zečevi, fazani, srne i divlje svinje.

Lovni turizam sudjeluje u ukupnom odstrjelu divljači s 10 do 20% ostvarenog odstrjela. Najviše se lovi pernata divljač (lovci iz Italije) te medvjed, jelen i divlja svinja u trofejnom odstrjelu. Najveći dio lovnoga turizma ostvaruje se u lovištima Hrvatskih šuma.

Lovstvo u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Već u XV. st. na području Slavonije bio je organiziran lov na divlje svinje, a postojali su i propisi koji su regulirali lov (kralj Ladislav, 1504). Ovisno o društvenim i političkim prilikama, lov tzv. plemenite divljači bio je povlastica višega staleža, a ostalu divljač i grabežljivce, napose krznaše, mogli su loviti i kmetovi. Organizirano lovstvo datira s kraja XIX. st., kada su se počela osnivati lovačka društva. God. 1881. osn. je u Zagrebu Družtvo za obranu lova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Prestalo je s radom 1891., kada je bilo osnovano Družtvo za gajenje lova i ribarstva. God. 1892. društvo je počelo izdavati časopis Viestnik. Zakon o lovu donesen je 1893., a prvi priručnik na hrvatskom jeziku, Lovstvo F. Kesterčaneka, bio je tiskan 1896. Već 1899. u Zagrebu je bila održana prva izložba lovačkih trofeja, a 1906. i prva kinološka izložba. Savez lovačkih društava Hrvatske i Slavonije osnovan je 1925. i predstavlja početak rada današnjega Hrvatskoga lovačkog saveza. Nakon II. svjetskog rata povećao se broj članova lovačkih društava s približno 6000 (1947) na 70 000 (potkraj 1980-ih). Hrvatski lovački savez istupio je 1991. iz Lovačkoga saveza Jugoslavije, a 1992. postao je punopravnim članom Međunarodnoga savjeta za lov i očuvanje divljači (franc. Conseil international de la chasse et de la conservation du gibier – CIC). (→ lov)

Citiranje:

lovstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/lovstvo>.