krom (od grč. χρῶμα: boja), simbol Cr (lat. chromium), kemijski element iz skupine prijelaznih elemenata (atomski broj 24, relativna atomska masa 51,996), s četiri prirodna, stabilna izotopa (maseni broj 50, 52 /najobilniji/, 53, 54) i više radioizotopa. U prirodi (maseni udio u Zemljinoj kori 0,02%) nalazi se samo u spojevima, uglavnom kao mineral kromit, FeCr2O4, a najveća su nalazišta u Južnoafričkoj Republici, bivšem SSSR-u, Maloj Aziji i na Filipinima. Otkrio ga je 1798. N. L. Vauquelin i dao mu ime prema raznovrsnoj obojenosti njegovih spojeva. Zbog primjesa kroma smaragd je zelene, a rubin crvene boje. Elementarni je krom sjajan, vrlo tvrd i krt metal čeličnosive boje, gustoće 7,19 g/cm³, visoka tališta (blizu 1900 °C). Kemijski je vrlo otporan, pri običnoj temperaturi ne oksidira ni na vlažnom zraku; reagira s razrijeđenom solnom i sumpornom kiselinom, osobito kada su vruće; ne reagira s dušičnom kiselinom i zlatotopkom jer ga one pasiviraju (na površini nastaje zaštitni sloj kromova oksida); reagira s talinama alkalijskih hidroksida i karbonata; s kisikom, halogenima i drugim nemetalima spaja se tek pri visokoj temperaturi.
Čisti krom dobiva se redukcijom kromova(III) oksida aluminijem (→ aluminotermija) ili silicijem i najviše se rabi za proizvodnju korozijski, mehanički i temperaturno otpornih slitina s kobaltom, volframom, niklom i aluminijem; dobiva se i elektrolizom vodenih otopina kromovih soli, a tim se postupkom također nanose korozijski i mehanički otporne i ukrasne kromne prevlake na željezne površine (→ kromiranje). Redukcijom kromita koksom u električnim pećima proizvodi se ferokrom, slitina kroma i željeza koja se rabi za proizvodnju čelikâ dobrih mehaničkih svojstava (do 2% Cr) i nehrđajućih krom-nikalnih čelikâ (10 do 26% Cr) otpornih prema koroziji, visokim temperaturama i mehaničkim opterećenjima. Legiranjem tih čelika s molibdenom, volframom, niobijem i titanijem dobivaju se čelici posebnih svojstava, npr. otporni prema lokalnoj koroziji u morskoj vodi.
Kromovi spojevi. Krom je u spojevima uglavnom dvovalentan, trovalentan i šesterovalentan. Svi su kromovi spojevi obojeni, a većinom se rabe kao pigmenti i močila za boje, sredstva za štavljenje kože, u proizvodnji vodonepropusnih tkanina, kao korozijski inhibitori, elektroliti za kromiranje i katalizatori organskih procesâ. Najvažniji su: kromov(III) oksid, Cr2O3, zeleni prašak, najstabilniji pigment, katalizator, abraziv, uz kromit kemijski vrlo otporan vatrostalni materijal; kalijev kromov alaun, KCr(SO4)2 · 12H2O, veliki tamnoljubičasti kristali ili svijetloljubičasti prah; kromov(VI) oksid, CrO3, tamnocrveni kristalići, snažno oksidacijsko sredstvo u organskoj kemiji, pigment za keramiku, sredstvo za anodizaciju aluminija, lako se otapa u vodi dajući također jake oksidanse, kromnu kiselinu, H2CrO4 (soli kromati), ili dikromnu kiselinu, H2Cr2O7 (soli dikromati), koje u smjesi s koncentriranom sumpornom kiselinom (kromsumporna kiselina) služe za pranje laboratorijskoga posuđa. Tehnički najvažniji kromov spoj, natrijev dikromat, Na2Cr2O7 · 2H2O, jak je oksidans u organskoj i analitičkoj kemiji, sredstvo za bijeljenje ulja i masti, za impregniranje drva, konzerviranje želatine. Kromne boje kromovi su spojevi koji se rabe kao pigmenti, npr. kromoksidna zelena (Cr2O3), kromova žuta (olovni/II/ kromat), kromova narančasta i crvena (bazični olovni/II/ kromat), kromova zelena (smjesa olovnoga/II/ kromata i berlinskoga modrila). Spojevi šesterovalentnoga kroma djeluju nadražujuće na kožu i dišni sustav i vrlo su otrovni. Sam je krom, međutim, esencijalni mikroelement koji s inzulinom sudjeluje u razgradnji glukoze u krvi sisavaca.
