kroatistika, naziv za interdisciplinarni sklop proučavanja hrvatske kulture u njezinoj suvremenoj prisutnosti i povijesnoj protežnosti. Jezgreni joj dio tvori bavljenje hrvatskim jezikom i književnosti, obojim u najširem mogućem smislu i čvrsto uklopljenim u opći povijesni okvir i cjelovitu sliku europske kulture. Narav je hrvatske kulture takva da su samo najviši zahtjevi interdisciplinarnog i slojevitog promatranja primjereni njezinoj pojavi. Za hrvatsku kulturu i njezinu pismenost karakteristična je književna dvojezičnost: latinska i slavenska. Neizbrisiv joj je pečat udarila simbioza slavenske etničke tradicije s romanskom, do koje je došlo za ranoga srednjeg vijeka u dalmatinskim gradovima i na sasvim pučkoj i patrijarhalnoj razini u katunima vlaških stočara i oko njih. Na samim svojim početcima hrvatska je kultura bila određena supostojanjem više sastavnica koje ju uklapaju u kontekste mnogo šire od nje same. Tu je kontinuitet antike na tlu bivše rimske provincije Dalmacije i u susjednoj Italiji, s kojom ju povezuje Jadransko more. Kontinuitet Carstva veže ju s istočnim Sredozemljem. Sastavnica hrvatske državnosti stavlja ju u kontekst gentilno legitimirane vlasti na širokim europskim prostorima. Tu je nadalje slavenska kulturna tradicija, preslojena sastavnicom karolinške kulture i njezina latiniteta. U književnosti je odatle trajan suodnos pismenosti i usmenosti, u razvoju narodnog jezika prožimanje praslavenske baštine sa starijim domorodačkim, većinom romanskim slojem. Hrvatska je kultura od samih svojih početaka obilježena time što su joj i praslavenski i domorodački mediteranski korijeni podjednako autentični. U daljnjem razvoju pratila je na sebi svojstven način sva europska gibanja od karolinške renesanse do današnjih »postmodernih« sklonosti i ni u kojem se razdoblju ne može valjano razumjeti ako se promatra izvan toga konteksta. Kroatistika stoga postavlja vrlo visoke zahtjeve. Za nju nije dosta poznavati samo hrvatske sadržaje, treba stvaralački baratati mnogo širim područjem. Kroatističkih je pak poslenika uvijek bilo malo i mogućnosti su im većinom bile skučene. Tamo gdje su se te mogućnosti trebale otvarati nije bilo interesa da se kroatistika dobro utemelji i cjelovito razgrana, nego se to čak i kočilo. Uvjetovana time, slavistička znanost i sama je stvarala pretpostavke za takvo stanje. Kada je slavistika nastajala u prvoj polovici XIX. st., gledalo se pri jezičnom i narodnosnom članjenju slavenskoga prostora samo na podudarnosti i različitosti organskih narodnih govora, a kulturna fizionomija jezika i njegova pisana stilizacija u načelu se potpuno zanemarivala (August Ludwig Schlözer, Josef Dobrovský). Cjelinu hrvatskoga jezičnog izraza, štokavskoga, kajkavskog i čakavskog, već je rano uočio Pavel Josef Šafařík (1826), ali je poslije, povučen strujom onih koji su mislili drukčije, a osobito mišljenjem uglednoga Jerneja Kopitara, pristao uz shvaćanje po kojem su svi štokavci, a s njima i čakavci, Srbi, a kajkavci Slovenci i samo to se ima smatrati znanstvenim gledanjem, sve drugo pak odbacivati kao emocionalnu iracionalnost. Takvo je shvaćanje onda sasvim prevladalo. Tek je August Leskien (1914), osjetivši da je takva poraba srpskog imena u realnim okolnostima ipak neodrživa, kao ustupak za nuždu nazvao jezik srpsko-hrvatskim. Kraj takvih se pretpostavaka kroatistika mogla samo vrlo teško konstituirati kao suvisla znanstvena disciplina, gubila se u serb(okroat)istici, pa taj posao treba tek obaviti do kraja. Kroatistika stoga još stoji pred velikim dijelom svojih temeljnih radnih pothvata, u mnogo pogleda ona je još projekt, iako se taj u novije vrijeme počeo već intenzivno ostvarivati. Povijest joj je ipak duga i nudi već mnogo toga za čim se može posegnuti. Temelji su joj položeni u baroknom enciklopedizmu XVII. i XVIII. st., kada su prvi put skupljena i pregledana vrela te zacrtani povijesni okviri (Juraj Ratkaj, Ivan Lučić, Daniele Farlati). Tada je utemeljena hrvatska gramatička i leksikografska tradicija (Bartol Kašić, Faust Vrančić). U tom prvom razdoblju jezikoslovne kroatistike primjenjuju se stečevine latinske školske naobrazbe s više ili manje umješnosti na hrvatski jezik. Nešto kasnije i manje cjelovito položeni su temelji književne povijesti, pri čem se ostalo na biobibliografiji (Serafin Marija Crijević, Ignjat Đurđević, Baltazar Adam Krčelić). Prosvjetiteljstvo je unijelo u kroatistiku nov duh, ali nije promijenilo način rada (Matija Antun Relković, Francesco Maria Appendini, Joakim Stulli, Šime Starčević, Josip Voltić, Matija Petar Katančić, Josip Jakošić, Tomaš Mikloušić). Kroatistika narodnoga preporoda neposredno se nadovezala na to, unoseći stečevine onodobne školske nastave, no prateći jedva ikako razvoj onodobnoga jezikoslovlja. Na toj su crti ostale i filološke škole druge polovice XIX. st. (Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić, Adolfo Veber-Tkalčević, Fran Kurelac, Bogoslav Šulek). Silno su se pak u to doba proširili vidici i učvrstili temelji povijesne i kulturnopovijesne kroatistike (Ivan Kukuljević Sakcinski). Od 1860-ih podignuta je jezikoslovna kroatistika na razinu onodobne poredbene historijske lingvistike i pozitivističke metode u filologiji (Vatroslav Jagić). Time je ujedno uključena u međunarodnu slavistiku. U tom ozračju utemeljena je i kao akademska disciplina. Odlučnu ulogu odigrala je pri tome škola »hrvatskih vukovaca«. Stvorila se okupljanjem mladih filologa oko Đure Daničića, tajnika novoosnovane Akademije. Njih je podupirala politika madžaronske vlade. Tako su mogli stvoriti temeljne jezične priručnike (Armin Pavić, od 1877. prvi profesor hrvatskoga jezika i književnosti na zagrebačkom Sveučilištu, poslije i na čelu prosvjetnog resora banske vlade, Pero Budmani, Tomislav Maretić, Ivan Broz, Franjo Iveković, Mirko Divković). U to je doba pozitivistički zasnovana i hrvatska književna povijest (Đuro Šurmin, Branko Vodnik, koji uvodi i estetske kriterije, Dragutin Prohaska), a pozitivistički su utemeljeni i okviri kulturne povijesti (Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić). Kroatistika je u to doba dobila i vrlo naglašenu etnološku dimenziju (Antun Radić). Kakva je danas, počiva na djelu jezikoslovaca (Stjepan Ivšić, Petar Skok) i književnih povjesničara (Mihovil Kombol, Franjo Fancev, Slavko Ježić, Antun Barac i etnolog Milovan Gavazzi) koji su počeli unositi znanstvena gledišta i metode s prvih početaka XX. st. Na tome su nakon II. svjetskog rata nadograđivali kroatisti unoseći i nov materijal i nova gledišta (Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Josip Hamm, Petar Guberina, Zlatko Vince, Milan Ratković, Franjo Švelec, Ivo Frangeš, etnolog Branimir Bratanić te proučavatelji usmene književnosti Tvrtko Čubelić i Maja Bošković-Stulli). Kroatistici su nakon II. svjetskog rata važne prinose dali i filolozi drugih struka (jezikoslovci Vojmir Vinja i Žarko Muljačić, obojica romanisti, klasični filolog Miroslav Kravar i književni znanstvenici Zdenko Škreb, germanist, i Aleksandar Flaker, rusist). Njihov su rad nastavili mlađi unoseći u kroatistiku gledišta i metode svojega vremena, preuzimajući i oni korisne poticaje iz svjetske znanosti (slavist, baltist, standardolog i opći lingvist Dalibor Brozović, istraživači suvremenoga hrvatskoga književnog jezika Stjepan Babić, Vladimir Anić, Josip Silić, dijalektolozi i istraživači jezične povijesti Milan Moguš, Josip Vončina, Božidar Finka, Zvonimir Junković, onomastičar Petar Šimunović, stilističar Krunoslav Pranjić, istraživači glagolizma i hrvatske crkvenoslavenske jezične i književne baštine Eduard Hercigonja, Anica Nazor, te književni povjesničar Nikica Kolumbić i proučavatelj usmene književnosti Josip Kekez). I opet su vrijedne prinose kroatistici dali i filolozi drugih temeljnih struka (osobito Bulcsú László, stručnjak za opću i algebarsku lingvistiku, Radoslav Katičić, klasični filolog, indoeuropeist, jezični teoretičar i slavist, književni znanstvenici Frano Čale i Mate Zorić, talijanisti, Viktor Žmegač, germanist, te Ivan Slamnig, proučavatelj poredbene književnosti). Iza njih su danas već stasali i mlađi jezikoslovci (Marko Samardžija, Ivo Pranjković, fonetičar Ivo Škarić), istraživači glagolizma i crkvenoslavenske baštine (Josip Bratulić, Stjepan Damjanović) i književni znanstvenici (Stipe Botica, proučavatelj usmene književnosti, i Zoran Kravar, Pavao Pavličić, Mirko Tomasović, proučavatelji poredbene književnosti). Od filologa drugih struka osobito znatan prinos kroatistici daju jezikoslovac romanist August Kovačec i indolog i filozof Mislav Ježić. U valjano shvaćenu kroatistiku ulaze još arheologija, povijest umjetnosti i povijest filozofije. U 1990-ima, na zagrebačkom se Sveučilištu, kao izraz potrebe za sustavnim izučavanjem, osnivaju i Hrvatski studiji.
