kratka priča (engl. short story), angloamerički naziv za kratku pripovjednu prozu, u najširem smislu, za razliku od duge proze, romana. U užem smislu riječi kratka priča označava zaseban pripovjedni žanr koji se u XIX. st. razvio iz nekih ustaljenih novinarskih i proznih oblika (crtice, anegdote, tzv. trivijalne, fantastične i detektivske proze) i izvorno objavljivao na novinskim stranicama. Po tome se razlikuje od novele, koja je u to doba bila već tradicionalan oblik umjetničke književnosti. Klasikom kratke priče drži se američki pisac E. A. Poe. Pokušaj da se kratka priča odredi kao prikaz kakva slijeda događaja koji se protiv očekivanja, ali neodoljivo i bez pripovjedačeva komentara, razvija prema dojmljivu završnom obratu izjalovio se zbog množine i raznolikosti pojavnih oblika vrste. Kratka priča već se u XIX. i tijekom cijeloga XX. st., više nego vjeran prikaz stvarnosti ili svijesti, pokazala idealnim prostorom za eksperiment sa samom književnom formom (A. Čehov, J. Joyce, F. Kafka, E. Hemingway, W. Faulkner, H. Böll, S. Lenz; R. Marinković, A. Šoljan, I. Slamnig, S. Novak). Postmoderna kratka priča, pod snažnim utjecajem argentinskoga pisca J. L. Borgesa, postala je potkraj XX. st., u doba globalnih komunikacija, štivo malobrojne i zahtjevne čitateljske publike (u Hrvatskoj od naraštaja tzv. fantastičara 1970-ih). Kratka priča jednako je teško odrediva prozna vrsta kao i roman; svojom eluzivnom i nestalnom formom otkriva suvremeni kaotični, nepredvidljivi doživljaj stvarnosti.
