Kovačić, Kuzma, hrvatski kipar (Hvar, 6. VI. 1952). Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976 (Vjekoslav Rukljač) te usavršavao obradbu stakla u Muranu. Jedan je od suutemeljitelja Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu 1997., gdje je redoviti profesor kiparstva. Od 2011. predaje i na splitskome Katoličkom bogoslovnom fakultetu.
Trajno nadahnut hrvatskom kulturnom prošlošću te osobito kršćanskom tradicijom, često naglašeno lirski »stvara svojevrsne kiparske pjesme« (Propovijed sv. Antuna Padovanskog ribama u Riminiju, 1979., Galerija umjetnina u Splitu; Zahvala benediktincima, 1983; Hodočašće u svetu zemlju, 2009), što posebno dolazi do izražaja na Vratnicama hvarske katedrale (1990., Nagrada »Vladimir Nazor« 1991), remek-djelu suvremenoga sakralnog kiparstva. Oblikovao je više od stotinu javnih skulptura, većinom sakralnih kiparskih djela (Oltar Hvarske katedrale, 1993; Procesijsko raspelo, katedrala sv. Dujma u Splitu, 1991–92; Posljednja večera, franjevački samostan u Rami, 2000; Spomenik blaženom Alojziju Stepincu, Vojni ordinarijat u Zagrebu, 2006; reljef Sv. Ivan Pavao II., Nadbiskupska palača u Splitu, 2016), od kojih mnoga i u inozemstvu (Poprsje fra Rajmunda Kuparea, Institut za estetiku Čileanskoga papinskoga katoličkog sveučilišta u Santiagu, 2017; Reljef Gospe Sinjske – Majke od Milosti, Bazilika Navještenja u Nazaretu, 2018).
Velik dio njegove spomeničke skulpture nadahnut je nacionalnim temama, osobito iz suvremene povijesti, poput Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu (1993–94), u kojem je konceptualno interpretirao Hrvatsku i njezin grb jednostavnim kubusima od stakla i kamena podrijetlom iz različitih dijelova zemlje, te niza spomenika hrvatskomu predsjedniku Franji Tuđmanu (Škabrnja 2001., Slavonski Brod 2006., Zagreb 2018) ili Spomenika hrvatskom branitelju (Makarska 2004).
Istodobno oblikuje i jednostavne apstraktne oblike u raznovrsnim materijalima (bronca, kamen, staklo i dr.) simboličnih značenja (Sedam smartnih grihov, 1976; Jedan svježi dan, 1980; Za tijelo, 1985., NMMU; Sačuvani odlomak, 1990; Zaboravljeni kip, 2011), intimnu plastiku poetskih i emotivnih vrijednosti, a ističe se mediteranskim ozračjem potaknut niz delikatnih, obojenih drvenih reljefa nalik slikarskim akvarelima (Otok, 2009; Pučina/Sušac, 2019).
Autor je kovanoga novca (hrvatskih kuna i lipa, 1993), dukata (Ruđer Bošković, 1994), medalja (Liturgijska obnova u Hrvata, 1986) i plaketa. Bavio se scenografijom i grafičkim oblikovanjem.
Retrospektive su mu priređene 1999. u Klovićevim dvorima u Zagreb te 2013. u NMMU-u u Zagrebu i Galeriji umjetnina u Splitu. Izlagao je na Zagrebačkom salonu (1981–84., 1993), Trijenalu hrvatskog kiparstva (Zagreb 1982–91., 2000–03., 2009–12., 2018), Svjetskom bijenalu male skulpture (Budimpešta 1984., nagrada), Svjetskom trijenalu male keramike (Zagreb 1984), Bijenalu male plastike (Murska Sobota 1987., nagrada), izložbi Suvremeno hrvatsko kiparstvo (2009–11. Beč, Berlin, Bratislava, Trst, Pečuh, Ljubljana, Budimpešta), Skulptura u kamenu 1991. – 2011. (Zagreb 2011). Redoviti je član HAZU-a od 2020. O njemu je 2013. objavljena monografija.
