Kostrenčić, Marko, hrvatski pravnik (Zagreb, 21. III. 1884 – Zagreb, 19. V. 1976). Pravo studirao u Beču i Zagrebu, gdje je stekao doktorat (1908). Profesor hrvatske pravne povijesti na Pravnome fakultetu u Zagrebu (1912–55., s prekidima), njegov dekan (1917–18., 1924–25) te rektor Sveučilišta u Zagrebu (1949–50). Ministar socijalne politike (1931), ban Savske banovine (1934–36). Tijekom II. svjetskog rata interniran u logor Stara Gradiška (1941–42). Pravi član JAZU (od 1921) u kojoj je pokrenuo osnivanje više instituta, posebno Historijskoga. Dopisni član SANU (1930) i SAZU (1953) te počasni doktor (honoris causa) Praškoga sveučilišta (1936). Urednik Rječnika srednjovjekovnoga latiniteta Jugoslavije (Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae, I–II, 1973–78); od 1915. do smrti uredio je I. te sv. XIII–XVI. Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae). Jedan od glavnih redaktora Enciklopedije Leksikografskoga zavoda (1955–64). Športski djelatnik i suosnivač zagrebačkoga HAŠK-a, natjecatelj i trener mačevanja. Djela: Hrvatska pravna povijest (1919), Vinodolski zakon (Rad JAZU, 1923), Postanak dalmatinskih sredovječnih gradova (Šišićev zbornik, 1929), Fides publica (javna vera) u pravnoj istoriji Srba i Hrvata do kraja XV. veka (1930), Slobode dalmatinskih gradova po tipu trogirskom (Rad JAZU, 1930), Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava (1956).
