Konfucije (latinizirani oblik koji se raširio nakon XVII. stoljeća Confucius, prema kineskom Kong Fuzi: učitelj Kong), kineski filozof i društveni reformator (Qufu, oko 551. pr. Kr. – Qufu, 479. pr. Kr.). Podatci o njegovu životu nisu pouzdani: prema predaji bio je skromna podrijetla, a u 50. godini života pozvan je na dvor, gdje je postao ministrom pravosuđa i pokušavao provesti različite društvene reforme. Navodno se potkraj života posvetio skupljanju i redigiranju starih spisa te izlaganju vlastita naučavanja (prema predaji, imao je 3000 učenika, među kojima 72 izvanredne darovitosti, koji su bilježili i sačuvali njegove govore i razgovore). Nakon okrutnih progona kojima su Konfucijevi sljedbenici bili izloženi za dinastije Qin (221. do 206. pr. Kr.), kada su po nalogu cara Shi Huangdija bile u cijeloj zemlji spaljene sve stare knjige, i nakon niza škola, smjerova i reformnih pokreta koji su stoljećima mijenjali i dopunjali konfucijevske predaje i spise, danas je nemoguće izlučiti Konfucijeve poglede u njihovoj prvobitnoj čistoći. Najstariji tekstovi koji sadrže elemente konfucijanizma sačuvani su u redakcijama koje su vremenski znatno udaljene ne samo od Konfucijeva doba, nego i od razdoblja u kojem je živio glavni sistematičar i tumač njegova nauka Menzi (Mencije); to su dvije kanonske zbirke, jedna od pet knjiga (Pet klasika – Wujing), a druga od 4 knjige (Sishu). Čini se da se od knjiga sadržanih u tim zbirkama Konfuciju kao autoru mogu pripisati samo Anali proljeća i jeseni (Chungiu, ljetopis države Lu za razdoblje od 722. do 481. pr. Kr.) te (bar djelomice) redakcija Knjige pjesama (Shijing), Knjige promjena (Jijing, zbirke magičnih formula i tumačenja) i Knjige povijesti (Shujing). – Konfucije je živio u doba stalnih ratova među kineskim državama, pa je njegova misao izvorno bila usmjerena filozofiji politike, kao znanosti što u sebi sadrži i etiku i svojevrsnu religioznu orijentaciju. Konfucije nije želio biti originalan, već je samo nastojao oživjeti i što vjernije izložiti tradicionalna kineska shvaćanja o moralu, odgoju, društvu i posebno o državi i vladaru (»Ja prenosim, a ne stvaram«. »Vjerujem u starinu i volim ju«). Skupljajući prastare kronike, pjesme i obredne zapise on je u svjedočanstvima prošlosti tražio uzor po kojem moraju živjeti sadašnji i budući naraštaji. Jedan je od karakterističnih elemenata Konfucijeva naučavanja načelo ispravljanja riječi, po kojem one točno odgovaraju svojemu značenju, a time unose i red u društvene odnose. Te odnose Konfucije svodi na pet glavnih: odnos između vladara i podanika, oca i sina, muža i žene, starijeg i mlađega brata te između prijatelja. Prva četiri (hijerarhijska) odnosa označavaju pravednost i dobronamjernost u upravljanju, a ispravnost i iskrenost u pokoravanju, dok iz prijateljskog odnosa proistječe međusobno unaprjeđivanje vrlina. Konfucije vjeruje u iskonsku čovjekovu dobrotu i pridaje značajnu društvenu ulogu vladalačkoj moći i pokoravanju (»Ni trava se ne povija tako pod vjetrom kao mase pod voljom svojih upravljača«). Središnji je pojam Konfucijeve etike ren (čovještvo); to je opći zakon koji treba upravljati svim odnosima u obitelji i državi, a formulira se kao »zlatno pravilo«: »Ne čini drugomu ono što ne želiš da tebi drugi učine.« Vrlina rena dopunja se pravednošću (yi), intelektualnom izobrazbom (zhi), vjernošću zadanoj riječi (xin) i strogim održavanjem prastarih običaja i ceremonija (li). Poštovanje rena čini plemenitim i onoga koji nije plemenita roda.
Konfucijev se lik mijenjao s preobrazbom konfucijanizma iz filozofske misli u pučku religiju: od mudraca postao je svetac pa božanstvo kojemu su se podizali hramovi i prinosile žrtve.
