antimaterija (anti- + materija), tvar načinjena od antičestica. Prvu antičesticu, pozitron, predvidio je Paul Adrien Maurice Dirac 1931., a pronašao Carl David Anderson 1932. u kozmičkome zračenju. Otkriće »elektrona« pozitivna naboja vodilo je do spoznaje da će svakoj čestici biti pridružena antičestica jednake mase i suprotna naboja. Simetrija na izmjenu predznaka električnog naboja kao temeljno svojstvo prirode eksperimentalno je potvrđena opažanjem antiprotona (negativno nabijena »protona«) 1955. u Berkeleyu, neutralnog antineutrona godinu dana potom, a zatim i mnoštva drugih antičestica. Sama antimaterija bila bi građena od antiatoma (s jezgrama od antiprotona i antineutrona, okruženih oblakom pozitrona). Prva laboratorijska proizvodnja atoma antivodika provedena je 1996. na uređaju LEAR (engl. Low Energy Antiproton Ring) na CERN-u. Dakako, ubrzo po stvaranju antivodik anihilira s običnom materijom iz okoline. Općenito, proces anihilacije u fotone i mezone onemogućuje koegzistenciju materije i antimaterije na istome nebeskom tijelu. Moguće je zamisliti nebeska tijela građena u potpunosti od antimaterije, no opažanjem radiovalova ili svjetlosti ne može se dokazati je li riječ o antisvijetu, jer i materija i antimaterija zrače potpuno identične fotone. Tek s otkrićem procesa s narušenjem CP-simetrije, u sustavu neutralnih kaona, moguće je (na temelju podataka o tome kako se zbiva neki specifični raspad) utvrditi je li neki svijet građen od materije ili antimaterije. Vjeruje se da bi mnoge od žestokih eksplozija u svemiru mogle potjecati iz sudara svjetova i antisvjetova.
