antika (od lat. antiquus: star, starinski), u najširem značenju sinonim za davninu, davno doba. U užem značenju, kultura grčko-rimskog svijeta u svim njezinim pojavama i u široku vremenskom rasponu od samih početaka arhajske umjetnosti u Grčkoj u VIII. st. pr. Kr. (ili još dalje u prošlost, od kretsko-mikenske kulture sred. II. tisućljeća pr. Kr.) do druge pol. V. st., kada se za seobe naroda ruši Zapadnorimsko Carstvo i počinje se oblikovati etnički raspored današnje Europe. Temeljna je odrednica toga višestoljetnog razdoblja pojava pisma i sva sačuvana baština napisana u kamenu, na glinenim pločicama, papirusu, pergamentu, tj. tekstovi od kretskih pločica preko Homera do kasnoantičkih autora. Druga je odrednica golema arheološka ostavština. Osim Grčke i Italije, u antiku ulaze i kulture svih onih zemalja Sredozemlja koje su u starome vijeku bile pod grčko-rimskim utjecajima. Time se određuju kronološke i teritorijalne granice, koje »antičku« kulturu odvajaju od stvaranja tzv. pretklasnog društva i starih civilizacija Istoka, s druge pak strane od epohe srednjeg vijeka. Rano kršćanstvo nastavak je antike poznato kao kasna antika. Grčko-rimska civilizacija najstarija je u Europi, a grčko-rimsko društvo bilo je jedino staro društvo s kojim su europski narodi bili vezani neposrednim kulturnim kontinuitetom i zato se europska kultura vraćala mnogo puta na antiku kao na stvaralački izvor.
Razdoblja antike
Na početku antike, za koju je sinonim i klasična starina, stoji kultura razdoblja grč. polisa. Od prvih ostvarenja grčke arhajske umjetnosti i od djela Homerova, Grci su dali velika imena: Sapfu, Hezioda, Aristofana, Eshila, Euripida, Sofokla, Fidiju, Mirona, Praksitela, Sokrata, Platona, Aristotela, Herodota, Tukidida, Ksenofonta, Demostena, Pitagoru, Euklida, Arhimeda i bezbroj drugih na svim područjima ljudske djelatnosti. Osvajanjima Aleksandra III. Velikoga (IV. st. pr. Kr.) počinje drugo razdoblje antike helenizam, kada se grčka kultura širi preko granica klasičnih grčkih zemalja, ali presađena na tuđe tlo doživljava dekadenciju. Ideal jednostavnosti, sinteze ljepote i dobrote, harmonije, zasjenjen je raskošnošću, umjetnost i znanost služe aristokraciji, osobito vladarima. Uzdizanjem Rima i stvaranjem Rimskoga Carstva počinje treće i završno rimsko razdoblje antike (I. st. pr. Kr. – V. st.). Rimska umjetnost i znanost ovise o starim grčkim i helenističkim uzorima (tako da se to razdoblje naziva i rimsko-helenističkim), ali su njezini predstavnici (Horacije, Vergilije, Ovidije, Katul) važni po tome što su antičku baštinu prenijeli kasnijim vjekovima. Rimljani su bili veliki u zakonodavstvu, historiografiji (Tacit, Salustije, Livije), govorništvu (Ciceron) i u arhitekturi, koja je služila praktičnim ciljevima (forumi, bazilike, terme, amfiteatri, akvedukti). Kada se u krilu rimsko-helenističkoga društva pojavilo kršćanstvo, koje je sadržajno negacija antike (grčko-rimske religije, robovlasničkog poretka, antičke filozofije, raskošna života vladajuće klase), ono je ipak preuzelo i apsorbiralo elemente antičke kulture, grčkog i latinskog jezika, neke pravne institucije, arhitektonske uzore, retoriku, izobrazbeni sustav (artes liberales), dostignuća znanosti (npr. astronomije, matematike) i filozofije. Antičkoj kulturi vraća se karolinška renesansa (IX. st.), humanizam i renesansa (XIV–XV. st.) i klasicizam (XVIII–XIX. st.).
Antička umjetnost u Hrvatskoj
Grčke kolonije srednjega Jadrana (Issa/Vis, Pharos/Stari Grad na Hvaru, Korkyra/Korčula) bile su središte širenja grčke i helenističke kulture u ilirske zemlje. Utjecaji iz rimskog svijeta usko su povezani s procesom romanizacije. Rim postupno organizira svoju vlast i stvara više administrativnih područja – provincija (Dalmacija, Panonija). Kulturni razvoj, koji s dolaskom Rimljana zahvaća najprije jadransku obalu a potom i njezino duboko zaleđe, poprima značajke rimske civilizacije (urbanizam, arhitektura, kiparstvo, kultovi), premda do izražaja dolaze i tradicije koje je njegovalo starosjedilačko stanovništvo; iz te simbioze rađa se nova, tzv. provincijalna kultura i umjetnost, kao nova kvaliteta antičke, rimske civilizacije. Početkom Carstva rimska kultura dostiže svoj uspon: u arhitekturi i urbanizmu, gdje je već usvojeno helenističko naslijeđe, u kiparstvu, koje nastavlja tradicije rimske portretistike, u slikarstvu, gdje se javljaju prvi stilovi slikarskog umijeća zidnih fresaka i mozaika, u sitnoj umjetnosti, gdje italske radionice podmiruju široko tržište rimskog imperija. Širenje kršćanstva donosi u naše krajeve nove duhovne, a s njima spomeničke i druge umjetničke vrijednosti.
Urbanizacija primorskoga pojasa današnje Hrvatske pod izravnim je utjecajem sjevernoitalskih urbanističkih iskustava (Poreč, Salona, Trogir, Zadar). S dolaskom Rimljana i utjecajem urbanogenih čimbenika ta naselja već zarana (poč. I. st.) stječu odlike rimskoga grada, u skladu s rimskom urbanistikom, podjednako ona najistaknutija (Poreč, Salona, Zadar, Narona/Vid kraj Metkovića), kao i manja naselja koja nastavljaju život pretežno na autohtonoj i etničkoj osnovi (Nin/Aenona, Bribir/Varvaria). Rezultati domaćih tradicija i stranih utjecaja uočavaju se npr. u Puli koja je u osnovi strukturirana kao histarski kasteljer. Na panonskome području proces urbanizacije počinje nešto kasnije i ondje su vidljive sheme i rješenja koji održavaju praksu iz doba Trajana i nakon njega, gdje su udjela imali i stručnjaci iz vojnih jedinica. – Vrlo se rano oblikuju gradski forumi okruženi trijemovima (Zadar), kapitoliji s hramovima, forumski kompleksi (bazilike, kurije, terme), ali i raskošne zgrade javne namjene, osobito teatri (Salona, Epidaurum/Cavtat) i amfiteatri (Pula, Salona). Na panonskome području nastaju kupališna naselja (Aquae Iasae/Varaždinske Toplice, Aquae Balissae/Daruvar) te važni gradovi (Siscia/Sisak, Cibalae/Vinkovci, Mursa/Osijek), od kojih je očuvana dosta oskudna arhitektura.
Posebno mjesto među spomenicima antike zauzimaju Dioklecijanova palača u Splitu (najbolje očuvani spomenik te vrste u svijetu) i gotovo integralno očuvani ostatci antičkih i ranokršćanskih kompleksa u Solinu. Kao postignuća rimsko-helenističkoga graditeljstva ističu se ladanjske vile (villa urbana i villa rustica), građene u agerima pojedinih gradova od II. do VI. st. (Brijuni, Danilo, Polače na Mljetu), ceste (Akvileja–Dirahij, Salona–Sirmij, Emona–Sirmij), te mostovi i akvedukti (Zadar, Dioklecijanov vodovod).
Monumentalno antičko kiparstvo i skulptura dobivaju široku primjenu već od razdoblja ranoga Carstva, kako na privatnim tako i na javnim spomenicima. Osobito su se često izrađivali portreti za nadgrobne spomenike, a posebnu cjelinu čine stele s portretima s područja Liburnije, koje većinom pripadaju domaćemu stanovništvu. Uz to se pojavljuju i specifični nadgrobni spomenici, nastali po autohtonim shvaćanjima, zaodjenuti u ruho klasične umjetnosti (liburnski cipusi). O postojanju domaćih radionica monumentalne skulpture i portreta (Salona, Narona, Pula) svjedoče način izrade spomenika i materijali od kojih su izrađeni, a neki su čak i signirani. U centre dolaze i spomenici iz italskih radionica i monumentalni kipovi rimskih imperatora, izrađeni u kamenu i bronci (Nin, torzo imperatora iz Solina i Visa) te golem broj statua i reljefa s likovima antičkih božanstava (Minervin kip iz Varaždina). – Usporedno s rimskom umjetnošću razvija se živa pučka umjetnost, koja se odvaja od izravnih klasičnih uzora ponajviše obrađujući likove domaćih božanstava.
Posebnu grupu spomenika i neprolaznu povijesnu vrijednost imaju antički novac i epigrafika. Novac iz razdoblja od IV. st. pr. Kr. do VI. st. nađen je u golemim količinama a pripada grčkim (jadranska obala) i rimskim (na cijelome području) gradovima (póleis, civitates) ili vladarima. Kovnice rimskog novca bile su u Sisciji. Novac su kovali i neki ilirski vladari. Epigrafski spomenici izvanredno su bogati i rašireni (grčki, rimski, ilirski), a osim grafoloških, lingvističkih., likovnih, religijskih, često imaju i prvorazredno značenje za dataciju različitih spomenika i događaja.
Od antičkog slikarstva očuvano je malo ostataka, a fragmenti zidnih fresaka (Certissa/Štrbinci kraj Đakova) pokazuju da je zidno slikarstvo i u dekorativnim i u figuralnim motivima slijedilo tendencije iz metropole. Isto vrijedi i za očuvane podne mozaike (Pula, Salona), koji po fakturi i stupnju izrade idu u red ranorimskih mozaika. Zidno slikarstvo i mozaička umjetnost osnova su na kojoj se poslije razvila kasnoantička i ranokršćanska umjetnost. – Spomenike kasne antike u svojim profanim oblicima karakteriziraju vojni objekti (limesi, kasteli, kastri, refugiji), dok ranokršćansko razdoblje, koje je još pod jakim utjecajem helenističke umjetnosti, obilježavaju i drugi činitelji u kojima je dominantno psihološko karakteriziranje i stilizacija (reljefi, mozaici, simboli). Osim bazilika (Salona) i biskupskih kompleksa (Salona), u crkvenoj se arhitekturi pojavljuju novi tipovi građevina: krstionice, rotunde, martiriji, mauzoleji. Posebnu vrijednost imaju ranokršćanske grobnice (tipovi grobova, freske, simbolika, epigrafika).
