Joyce [is], James, irski književnik (Dublin, 2. II. 1882 – Zürich, 13. I. 1941). Odrastao u okolini s jakom irskom nacionalističkom notom, odgajan u katoličkom duhu, Joyce se rano sukobljavao i s domovinom i s vjerom. Studirao je jezike, bavio se glazbom i pjevanjem. Već kao student (1901) kritizirao je Yeatsovu nacionalno-romantičnu koncepciju irskoga kazališnog repertoara, a od modernih autora osobito se zanimao za Ibsena. God. 1904. otišao je u dragovoljno progonstvo te živio u Trstu i Puli, Parizu i Zürichu, izdržavajući se novinarskim i nastavničkim radom (na Berlitzovim školama). Cijeloga se života morao boriti kako bi našao nakladnika za svoja djela. God. 1907. izašla je njegova zbirka pjesama Komorna glazba (Chamber Music), u kojoj kroz još tradicionalni oblik probijaju elementi nove, joyceovske osjećajnosti; 1914. izdao je zbirku pripovijedaka Dublinci (The Dubliners), niz realističkih studija o zavičajnom ambijentu, a ubrzo potom, 1916., autobiografski roman Portret umjetnika u mladosti (A Portrait of the Artist as a Young Man), u znaku bezobzirne autoanalize, sa zamjetnom primjenom objektivnoga promatranja junakove svijesti. No sve su to bili pripremni radovi za roman na kojem je radio sedam godina Uliks (Ulysses, 1922), koji je tiskan u Parizu, jer ga je cenzura mnogo godina zabranjivala u Engleskoj i Americi. Shema likova i događaja podudara se u izvjesnoj mjeri s onima u Homerovoj Odiseji, tako da svakomu pjevanju u spjevu odgovara jedno poglavlje romana. Ali taj paralelizam nije izravan, nego je posredovan obiljem simbola koji se odnose na različite znanosti, umjetnosti, političke odnose, praktične životne i kućne okolnosti, a iznad svega virtuoznim postupcima, kako s modernim jezikom tako i s jezičnim anakronizmima. Roman se odlikuje jedinstvenim obiljem pojedinosti te bezobzirnim oslikavanjem podsvijesti glavnih likova. Osnovna je fabula jedan dan života troje Dublinaca: Stephena Dedalusa, Leopolda Blooma i njegove žene Molly. Kroz velik dio djela primijenjen je unutrašnji monolog, tehnika koju je Joyce posudio od E. Dujardina (Lovori su posječeni – Les Lauriers sont coupés, 1887). Joyceova je prozna tehnika (koja će ubrzo začeti cijelu novu školu romana) zapravo spoj unutrašnjega samogovora i protoka nekontrolirane svijesti. Poseban dojam promjenljive zbilje i nestalnosti vrjednotâ postiže se različitim diskursima u pojedinim poglavljima, koji uvijek obuhvaćaju raspon od svečanih književnih stilizacija do svakodnevnoga, često vulgarnoga slanga. Uliks nije lako štivo pa zahtijeva od čitatelja znatan napor, uz pomoć komentara. To pogotovo vrijedi za posljednje Joyceovo djelo, koje je pisao 17 godina, Bdjenje nad Finneganom (Finnegans Wake, 1939), knjigu kojoj su se mnogi kritičari divili (a i sam Joyce ju je smatrao svojim najboljim djelom), ali je nitko nije u potpunosti shvatio. Osnovna je tema, sa začetnim motivom po komičnoj irskoj pjesmi o Finneganu, čovjekova smrt i ponovno buđenje. Posluživši se, uz to, filozofijom G. B. Vica, Joyce dijeli knjigu na četiri ciklusa (teokracija, aristokracija, demokracija, kaos), a sve skupa se predočava kao san čovjeka i san svijeta. Da bi to izrazio, Joyce stvara »jezik sna«, svojevrsnu mješavinu engleskog i desetak stranih jezika, uz obilje zamršenih asocijacija, zamagljenih aluzija i višesmislenih naznaka. Junaci knjige (H. C. Earwicker, njegova žena i dva sina) spavaju – za cijelo vrijeme odvijanja radnje djela – a okružuju ih mit i povijest, neprestana izmjena realnog i irealnoga, što progovara u kompleksnoj verbalnoj simbolici koja se pretapa u glazbenu strukturu. Ako je Uliksom napisao roman koji je uzor europskog proznoga modernizma, Joyce je u Finneganu dao njegovu summu, ali knjigu koja se ne može »čitati«, već se mora odgonetati. Pisac erudit, enciklopedijskog interesa i naobrazbe, Joyce je bio pod značajnim utjecajem talijanskih pjesnika XIII. st., engleskih pjesnikȃ XVI. st. i Freudova nauka. Njegova je najviša vrijednost nenadmašeno majstorstvo u engleskom jeziku. Unatoč vrlo oštroj polemici oko njegova djela, njegov je utjecaj na razvoj engleske i američke proze u XX. st. izvan svake sumnje, a od njega su učili i mnogobrojni europski autori, od H. Brocha preko francuskih avangardistâ »novog romana«, sve do recentnih eksperimentatora jezikom u književnosti. Ostala djela: drama Prognanici (Exiles, 1918), zbirka Pjesme za groš (Pomes Penyeach, 1927), roman Junak Stephen (Stephen Hero, 1904. i 1944; prva verzija Portret umjetnika). Među prijevodima Joyceovih djela na hrvatski valja istaknuti čak dva različita prijevoda Uliksa (Z. Gorjan, 1957; L. Paljetak, 1991).
