igla (praslavenski jьgъla, starocrkvenoslavenski igъla).
1. Zaoštrena šipčica, obično s ušicom za provlačenje niti, služi pri šivanju. U prapovijesno doba upotrebljavala se za šivanje kože i bila je načinjena od riblje kosti, bjelokosti ili drva. U IV. st. upotrebljavale su se i željezne šivaće igle, ali im je izradba bila primitivna. Prve čelične polirane igle došle su u Europu od Arapa. Već je Leonardo da Vinci izrađivao nacrte za stroj koji bi proizvodio igle. Strojna je proizvodnja šivaćih igala počela u XIX. st. u Engleskoj, zatim u Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u. Poslije su se počele upotrebljavati najrazličitije vrste igala široke namjene: obične šivaće, za šivaće i tekstilne strojeve, obućarske, zaobljene za šivanje kože, sedlarske, dugačke tapetarske, za vezenje itd. – Naziv igla upotrebljava se i za mnoge predmete šiljasta oblika (ukrasne igle, igle pribadače, igle za pletenje, igle za kosu, gramofonske igle, magnetske igle, igle kao dio različitih strojeva itd.).
2. U medicini se rabe posebne igle za određene namjene. Kirurške igle služe za šivanje prerezanih tkiva; mogu biti ravne ili svinute, okrugla ili oštra profila. Injekcijske su igle šuplje, oštra vrška, različite debljine i duljine, s proširenom bazom, kojom se nasađuju na štrcaljku; služe za ubrizgavanje lijekova i cjepiva u tijelo te za uzimanje krvi radi različitih pretraga. Punkcijske igle nešto su deblje i dulje, a služe za dijagnostičko ili terapijsko vađenje patološke tekućine iz tjelesnih šupljina (zgloba, trbušne šupljine, šupljine porebrice i osrčja, kralježničnoga kanala i dr.).
3. U zoologiji → iglica
