Ibrišimović (Imbrišimović, Imbrišinović), Luka, hrvatski kulturni djelatnik i protuturski ratnik (Požega, oko 1626 – Požega, III. 1698). Po ocu je nosio prezime Skoko; poslije je preuzeo majčino prezime Ibrišimović. Franjevac, školovao se u Požegi, Velikoj, Gyöngyösu u Ugarskoj te u Italiji (Ferrara, Rim). Župnik u Ratkovici (1652–55) i Požegi (1662), gvardijan samostana u Velikoj (1672–75), lektor i propovjednik u Velikoj (1656–58). God. 1675. imenovan generalnim vikarom Zagrebačke biskupije na području osmanskoga dijela Slavonije. Od 1682. do smrti djelovao u Požegi. Promicatelj crkvenih i političkih veza Slavonije sa Zagrebom, Varaždinom i bečkim dvorom; gorljivo djelovao na oslobođenju hrvatskih krajeva pod osmanskom vlašću i njihovu sjedinjenju s banskom Hrvatskom. Djelovao na obnovi razorenih i napuštenih crkava u Slavoniji, podizanju vjerskog života i prosvjete (škola u Požegi). Zbog veza s Bečom i Zagrebom te neprikrivena zagovaranja oslobodilačkog rata, osmanske su ga vlasti 1684. osudile na smrt pa se spasio samo zahvaljujući plaćanju velike otkupnine. U protuturskom ratu za oslobođenje Slavonije 1687–91. djelovao kao prvak ustanika koji su se pridružili banskoj i carskoj vojsci, pa su zajedno porazili Osmanlije (12. III. 1688) na brdu Sokolovcu kraj Požege. Nakon oslobođenja Slavonije radio je na uspostavljanju reda i mirnodopskih uvjeta života, nastojeći zaštiti stanovništvo od nasilja carskih komorskih službenika. Tražio je 1694. od cara Leopolda I. zaštitu prava zagrebačkih biskupa u Slavoniji, u čemu ga je podržavao i ugarski primas kardinal Leopold Kolonić. Opjevan u narodnim pjesmama, nazivan »Sokol«. U korespondenciji (97 pisama) opisao tadašnje stanje u Slavoniji. God. 2001. objavljena su Pisma fra Luke Ibrišimovića zagrebačkim biskupima 1672–1697.
