Andreis, Josip, hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe (Split, 19. III. 1909 – Zagreb, 16. I. 1982). U Zagrebu završio romanistiku (talijanski, francuski) na Filozofskome fakultetu i nastavnički odsjek Muzičke akademije. Kompoziciju je učio privatno kod I. Paraća. Najprije gimnazijski profesor (Šibenik, Herceg Novi, Split), potom profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1948–72). Redoviti član JAZU (danas HAZU), predsjednik Udruženja kompozitora Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja) te dobitnik nekoliko nagrada, odličja i priznanja; 1975. dobio je Nagradu za životno djelo. Muzikološki rad J. Andreisa sastoji se od niza temeljnih studija o istaknutim glazbenicima hrvatske povijesti, I. Lukačiću (kritičko izdanje Šesnaest moteta, 1970), J. Albertiju, I. Paraću, J. Gotovcu i drugima, o problematici prvih hrvatskih glazbenih časopisa (Sv. Cecilija, Gusle, Glazba) u XIX. st. te rezultatima i zadatcima muzikologije u Hrvatskoj. Među prvima se u Hrvatskoj bavio i glazbenom estetikom (Uvod u glasbenu estetiku, 1944; Vječni Orfej, 1968). Andreis je najzaslužniji kao povjesničar glazbe bez premca u Hrvatskoj u XX. st. Njegova Povijest glazbe izašla je od 1942. do 1976. u četiri izdanja s različitim naslovima, da bi u posljednjoj verziji u tri sveska do danas ostala jedinom općom enciklopedijskom poviješću glazbe hrvatskog autora. Andreisovi historiografski uzori na tome području prije svega su francuske i talijanske povijesti glazbe iz prve polovice XX. st. (J. Combarieu, R. Rolland, A. Della Corte). Andreis je prvi moderni povjesničar hrvatske glazbe, a njegova Povijest hrvatske glazbe (od 1962. do 1982. u 2 hrvatska i 2 engleska izdanja) još je uvijek najstandardnije djelo hrvatske glazbene historiografije. Andreis je prvi u Hrvatskoj uveo znanstvene standarde u cjelovito poimanje povijesti glazbe od srednjeg vijeka do XX. st., zalažući se prije svega za provedbu načela o ravnopravnosti stilskih izbora i usmjerenja i za objektivnost u pristupu građi (djela, pojave, osobe, artefakti). Prvi je u Hrvatsku donio osnovne podatke o izvaneuropskim glazbenim kulturama i glazbi manjih europskih naroda. Danas je Andreisov stil pisanja i neoromantički svjetonazor, osobito u pogledu glazbe XIX. i XX. st., zastario, ali njegovi tekstovi i dalje pokazuju visok stupanj faktografske pouzdanosti i praktičke uporabivosti za ljubitelje glazbe i za profesionalce podjednako. Andreis je i prvi glavni urednik Muzičke enciklopedije u Hrvatskoj (I. izdanje u 2 sveska 1958–62).
