Hatze [ha'ce], Josip, hrvatski skladatelj (Split, 21. III. 1879 – Split, 30. I. 1959). Privatna glazbena poduka u Splitu i rano izražena velika nadarenost omogućili su mu da u svega četiri godine s odličnim uspjehom završi (1902) studij kompozicije u klasi P. Mascagnija na Konzervatoriju »Gioachino Rossini« u Pesaru. Nakon jednogodišnjega boravka u Beču (1903/04) djelovao u Splitu kao zborovođa pjevačkih društava Zvonimir (1906–14) i Guslar (1919–29) te nastavnik Srednje tehničke škole (uz prekide 1910–47). U jesen 1943. otišao u zbjeg na Šoltu, Hvar, Vis, južnu Italiju i egipatski El Shatt, gdje je osnovao i vodio veliki mješoviti zbor s kojim je u 17 mjeseci izbjeglištva održao više od 150 koncerata. U Split se vratio početkom ljeta 1945.
Hatzeov ukupni glazbeni opus, u kojem potpuno prevladavaju šezdesetak solo pjesama, dvije opere i zborska djela, sav je u znaku vokalne izražajnosti s težištem na melodiji. Ta vokalnost počiva ponajprije na tradiciji talijanskog belcanta s kraja XIX. stoljeća, ali povremeno očituje i utjecaje njemačkog i slavenskog glazbenog romantizma te impresionističkoga zvukovnoga kolorizma. Tvorac nekih od najljepših i najpopularnijih stranica hrvatske vokalne lirike (Kad mlidija umreti, Majka, Ti, Moja sudba, Suzi, Rob, Večernje zvono, Jesen) te prve i jedine hrvatske verističke opere (Povratak, 1911), nesklon inovacijama ekspresionizma i radikalnoga folklorizma, Hatze je autentičnost izraza unutar najstrože tradicije temeljio isključivo na snazi vlastite glazbeničke intuicije i velike zanatske vještine najviših profesionalnih kriterija. Djelovao je i kao reproduktivni umjetnik i glazbeni pedagog.