Harambašić, August, hrvatski književnik, prevoditelj i publicist (Donji Miholjac, 14. VII. 1861 – Stenjevec, Zagreb, 16. VII. 1911). Pravo je studirao u Beču i Zagrebu; diplomirao je 1884., a doktorirao 1892. Bio je pripadnik Stranke prava i njezin književni glasnogovornik. Već u studentskim godinama djelovao je kao slobodni književnik te uređivao pravaški književni časopis Hrvatska vila (1882/83), a zatim i Balkan (1886). Nakon završetka studija radio je neko vrijeme u odvjetničkoj kancelariji J. Franka. Triput je biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Zbog književne i političke djelatnosti bio je višekratno zatvaran. Izabran je za prvoga tajnika Društva hrvatskih književnika (1900). God. 1909., već bolestan, prihvatio je službu tajnika Zemaljske vlade u Odjelu za bogoštovlje, što su njegovi stranački prijatelji doživjeli kao izdaju pravaštva. Umro je u duševnoj bolnici.
Prve pjesničke radove objavljivao je u Viencu od 1879. Književnu karijeru napustio je 1902. Vrhunac popularnosti doživio je 1880-ih i početkom 1890-ih kada su mu mnogobrojne pjesničke zbirke donijele status vodećega hrvatskog pjesnika: Ružmarinke (1882), Slobodarke (1883), Sitne pjesme (1886), Nevenke (1892), Izabrane pjesme (1895), Pjesničke pripovijesti (1889). Pisao je i pjesme i priče za djecu, operna libreta (Zlatka, 1885; Armida, 1896) za I. Zajca i političke članke. Najznačajniji su mu prijevodi protuturskih pjesama H. Boteva i drugih pjesnika (Bugarske pjesme, 1886) i Pjesničkih pripovijesti T. Ševčenka (1887). Pjesnički opus obilježen je ponajviše ljubavnom lirikom jednostavne strukture te duljim domoljubnim pjesmama pravaškoga idejnog usmjerenja. Posljednji je predstavnik preporodne budničarske lirike, što je dovelo do pada popularnosti i obezvrjeđivanja njegova djela s dolaskom mlađega modernog naraštaja.
