Gehlen [ge:'lən], Arnold, njemački filozof i sociolog (Leipzig, 29. I. 1904 – Hamburg, 30. I. 1976). Studirao je filozofiju, povijest umjetnosti i germanistiku u Leipzigu i Kölnu, doktorirao 1927. kod Hansa Driescha. U nacističkom razdoblju bio je profesor filozofije na sveučilištima u Leipzigu (1934–37), Königsbergu (1938–40) i Beču (1940–45), a poslije profesor sociologije na Sveučilištu upravnih znanosti u Speyeru (1947–62) i Visokoj tehničkoj školi u Aachenu (1962–69). Uz Maxa Schelera i Helmutha Plessnera glavni je predstavnik filozofske antropologije; bavio se i socijalnom te političkom filozofijom. Polazište je njegova mišljenja shvaćanje čovjeka kao »manjkava bića«. Otvoren prema svijetu, ali siromašan instinktima i organskom prilagodbom zbilji, čovjek živi od svojih inteligentnih radnji, tj. od pretvaranja izvanjske prirode u ono što je za njega korisno. Tako nastaju kultura i civilizacija, odnosno duhovne tvorevine, moral, obitelj i država, ali i krajnje racionalizirani ratovi, čime dolazi do ugrožavanja instinktivnoga života: iz mnoštva načina ponašanja svaka kultura izdvaja određene vrednote, čime one poprimaju institucionalni karakter. Te institucije Gehlen shvaća kao rasterećenje individue od tereta osobnih odluka i kao putokaz za svrhovito obavljanje individualnih radnji koje koriste zajednici. One su stabilizirajući čimbenici društva, ali i pojedinca. Tako se neka institucionalna norma pretvara u individualnu normu, pa institucije u konačnici pomažu čovjeku da ovlada svojom egzistencijom, da razumije i prihvati druge, ali i da stupi u doticaj s transcendentnim. Ujedno, to omogućava i stanovitu predvidivost u ponašanju pojedinca, što ovisi o stupnju njegove institucionaliziranosti, odnosno uklopljenosti u dani društveni okvir. Posredno oblikujući, putem obitelji, društva i države, ljudske navike u svakodnevnom ponašanju, volju i osjećaje za vrednote, institucije omogućavaju potpuno oblikovanje osobnosti, te se pojam osobnosti može misliti samo u najužoj povezanosti s institucijama, budući da one jamče njezino puno dostojanstvo i zaštitu od svake nesigurnosti. S razvojem institucija teče istodobno i jačanje osjećaja individualnosti i subjektivnosti; nakon Francuske revolucije u filozofiji i političkoj teoriji javljaju se mnogobrojne teorije individualnoga subjekta i na njemu zasnovane individualne odgovornosti, što prema Gehlenu povratno dovodi do razgradnje i slabljenja čvrstog institucionalnog okvira koji je do tada određivao individualnu egzistenciju jer se država počinje shvaćati kao tvorevina pojedinaca koji slobodno odlučuju.
Glavna djela: Čovjek: njegova narav i njegov položaj u svijetu (Der Mensch: seine Natur und seine Stellung in der Welt, 1940), Pračovjek i kasna kultura: filozofski ishodi i iskazi (Urmensch und Spätkultur: philosophische Ergebnisse und Aussagen, 1956), Duša u tehničkom dobu: socijalnopsihološki problemi u industrijskom društvu (Die Seele im technischen Zeitalter: sozialpsychologische Probleme in den industriellen Gesellschaft, 1957), Vremenske slike: o sociologiji i estetici modernog slikarstva (Zeit-Bilder: zur Soziologie und Ästhetik der modernen Malerei, 1960), Moral i hipermoral: pluralistička etika (Moral und Hypermoral: eine pluralistische Ethik, 1969).
