endemi (prema grč. ἔνδημος: domaći; unutrašnji), biljne ili životinjske svojte (podvrste, vrste, rodovi, porodice) koje imaju, često malen, ali uvijek geografski ograničen areal, suprotno kozmopolitima raširenima na svim kontinentima ili na većini njih. Prema veličini areala razlikuju se endemi u širem smislu (europski, afrički i dr.) i lokalni ili stenoendemi, ograničeni na uže područje, planinu, otok, jezero ili pojedini lokalitet. Nakon nastanka, endemi su reliktni (stari ili paleoendemi) i progresivni (mladi ili neoendemi). Reliktni su endemi u geološkoj prošlosti imali znatno veći areal, koji je do danas smanjen postupnim izumiranjem svojte. Takvi su npr. Ginkgo biloba i Metasequoia glyptostroboides iz Kine (»živi fosil«, jer je najprije nađena fosilna u Japanu), Sequoiadendron giganteum i Taxodium distichum iz Sjeverne Amerike. Te su biljke u tercijaru bile raširene golemim šumskim područjima sjeverne hemisfere i dale su osnovu za kameni ugljen toga razdoblja. Progresivni ili mladi endemi svojte su koje su danas u punom filogenetskom razvoju, pa još nisu uspjele osvojiti velik areal. Nalaze se osobito među svojtama polimorfnih rodova (Centaurea, Gentiana, Hieracium, Leucanthemum, Saxifraga i dr.), a razlikuju se tri podtipa: shizoendemi – blisko srodne svojte istog stupnja ploidije (odnosi se na broj kromosomskih garnitura u stanici) na odvojenim geografskim područjima (vikarne svojte) nastale kao posljedica postupne ili brze divergencije od zajedničke predačke svojte; patroendemi – diploidne svojte (diploidnost) ograničene raširenosti iz kojih su evoluirale mlađe, široko raširene poliploidne svojte (poliploidija); apoendemi – poliploidne endemične svojte koje su evoluirale iz široko raširene svojte nižega stupnja ploidije. Najviše endema imaju ekološki izolirana područja poput vrhova planina te otoka udaljenih od kopna; npr. otok Sveta Helena ima oko 85% endemičnih biljnih svojta, Havaji 80%, Novi Zeland 72%, Madagaskar 65%, Galapagos 52% i Kanarski otoci oko 36% endema. Jugoistočna Europa također obiluje endemima, pa je npr. u Grčkoj svaka peta biljna svojta endemična. I Hrvatska, premda ne tako bogata biljnim endemima (računa se više od 100 svojta), ubraja se u veoma važna područja Europe. Najpoznatiji je naš endem monotipski rod degenija, s jedinom vrstom velebitskom degenijom, a zatim slijede po nekoliko vrsta rodova: zvonce (Edraianthus), zvončić (Campanula), karanfil (Dianthus), prženica (Knautia), perunika (Iris) i dr., zatim velebitska djetelina, divlji lučac, kvarnerska slezenica, hrvatska parežuha, biokovska visika, dalmatinski crni bor, brusnička mrižica i dr. – U životinjskome svijetu fauna otočja Galapagos, zbog endemičnih vrsta, jedna je od najznačajnijih na Zemlji. Poznate su goleme kornjače, morski legvani (iguane) kao i endemične svojte ptica, kukaca, pauka i kopnenih puževa. Po bogatstvu reliktnih endema ističe se fauna Bajkalskoga jezera, u kojem npr. od 34 roda rakušaca 31 rod pripada endemima; mnogobrojne su u tome jezeru endemske ribe (peševi, golomjanka), puzavice, maločetinaši i dr. Starim, reliktnim endemima bogato je i Ohridsko jezero, s poznatom endemskom salmonidskom i drugom faunom iz predglacijalnoga doba. To su npr. ohridske pastrve: letnica i belvica.
Geološka povijest, geografski položaj i geomorfološke osobitosti uzrok su što Hrvatska ima u europskim razmjerima velik broj životinjskih endema, ali zbog male ukupne površine i izdužena oblika Hrvatske mnogi stenoendemi nisu isključivo hrvatski nego pripadaju i faunama susjednih država, npr. Slovenije i Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj je endemima osobito bogato krško podzemlje Dinarida, koje prema sadašnjim spoznajama ima najbogatiju podzemnu faunu na svijetu. U špiljama i jamama Hrvatske najviše endema ima među vodenim puževima, rakušcima, baburama, lažištipavcima, paucima, stonogama i tvrdokrilcima. Među njima su i istaknuti paleoendemi poput zagonetnoga špiljskog žarnjaka, podzemnog cjevaša i školjkaša podzemne kongerije, kao i u svijetu poznate čovječje ribice. U okolici Tounja živi i jedina dosad u svijetu poznata podzemna spužva. Uz podzemne prostore dijelom su vezani i endemi krških voda ponornica, ribe iz skupine pijora ili gaovica, primjerice svjetlica, krbavski pijor, lički pijor i imotska gaovica. Te su ribe vezane za krške izvore, preko kojih se redovito spuštaju u podzemlje. Krške podzemne vode i krški izvori u svj. su razmjerima osobito bogati endemičnim puževima, a u nekima živi istodobno i više od deset različitih vrsta.
U rijekama i jezerima uzduž jadranske obale živi velik broj endemičnih riba, tako da ukupna riblja fauna kopnenih voda Hrvatske, nakon Turske, ima u šire shvaćenoj Europi najveći broj vrsta. Među endemičnim ribama ističu se paleoendem mekousna pastrva, zrmanjski klen, ilirski klen, sval, oštrulja i hrvatski glavočić. U Matici kraj Vrgorca i u Neretvi nedavno je pronađena i lombardijska paklara, endemična kružnousta iz porječja rijeke Po, koja dokazuje prastare zajedničke veze rijeka koje utječu u Jadran. Endemima je bogata i kopnena fauna krških planina, poglavito Učke i Ćićarije, Velebita, Velike i Male Kapele, Plješivice, Dinare, Mosora, Biokova i Sniježnice. Najviše ih je u šumama, na siparima i stijenama, ugl. među kopnenim puževima, stonogama i tvrdokrilcima. Kao paleoendemi ističu se dinarski voluhar te velebitska gušterica i mosorska gušterica. Neki planinski vrhovi, ali i mikroklimatski izdvojena staništa u dolinama rijeka, imaju neoendeme među danjim leptirima iz skupine crnih okača, npr. kupski crni okač, klekovski crni okač i velebitski crni okač. Endemima su bogati i jadranski otoci, naročito Mljet, Lastovo, Sušac, palagruško i viško otočje, ali i veliki otoci poput Korčule, Brača, Paga, Krka i Cresa. Neki endemi karakteristični su za pojedine otočne skupine, poput viške krške gušterice ili sušačke primorske gušterice, a drugi samo za pojedine otoke, kao primjerice mljetski puž ili creski špiljski tvrdokrilac. Endema je u moru daleko manje, a oni rijetki vezani su samo za dio obale kao glavočić od grote.
Malobrojni endemi Panonskoga dijela Hrvatske vezani su uglavnom za Dravu, Savu i Kupu (mladica, neke vrste riba balavaca i dr.) te za izolirane planine poput Medvednice, Kalnika i Papuka. Značajni su i endemi termalnih vrela, poput račića Sutinskih vrela, ali i rakušci talnih voda močvarnih šuma Podravine i Posavine. Najznačajniji su endemi vodenih međuprostora (intersticije) šljunkovitih naslaga riječnih dolina, a to su uglavnom vodenbabure, ljuskari i rakušci. Među njima treba istaknuti paleoendemičnoga puža koji ima kućicu bez zavoja, a od kojega je zasad nađena samo jedna živa jedinka u podzemnome vodenom međuprostoru kraj Sračinca, nedaleko od Varaždina.
Endemi su biološka osobitost Hrvatske i njezinih geografskih cjelina, pa njihovoj zaštiti treba ubuduće posvetiti veću pozornost kako se ne bi dogodili slučajevi poput uništenja faune zagađenjem podzemnoga sustava ponora Đula i špilje Medvedice ispod grada Ogulina, kojih je endemična fauna bila među deset najbogatijih fauna podzemnih ekosustava na svijetu.
