Danilo I., crnogorski knez (Njeguši, 25. V. 1826 – Kotor, 1. VIII. 1860). Nasljednik vladike Petra II. Petrovića Njegoša, nije se zavladičio, nego se proglasio svjetovnim knezom (knjazom) Crne Gore (1852). Smatrajući novostvoreno stanje povredom svojega suvereniteta, Osmanlije su napadali Danila (1853); intervencijom Rusije i Austrije, neprijateljstva su prekinuta. Danilo I. je vladao apsolutistički, učvršćivao središnju vlast, popisivao stalnu vojsku, objavio Obšti zakonik crnogorski i brdski 1855. i podizao školstvo. Boreći se protiv osobnih neprijatelja i samovolje plemenskih glavara u provođenju reformi, postupao je surovo. Za Pariškoga kongresa (1856) nastojao je dobiti priznanje neovisnosti za Crnu Goru, pri čemu traži pomoć od Napoleona III. (1857). Pomagao je pobunjenike u Hercegovini i pobijedio osmansku vojsku na Grahovu (1858). Međunarodna komisija za razgraničenje (1859) odredila je granice Crne Gore, čime je proširen njezin teritorij i stvarno joj (iako ne de iure) priznata neovisnost. Danilo I. je poginuo kao žrtva atentata, od ruke crnogorskog emigranta Todora Kadića.