Cioran (franc. [sjoʀ
'], rum. [čora'n]), Émil Michel, rumunjski filozof i esejist pretežito francuskoga izraza (Răşinari, 8. IV. 1911 – Pariz, 20. VI. 1995). Diplomiravši filozofiju u Bukureštu, godinu dana predavao je u berlinskoj gimnaziji, potom se kao stipendist preselio u Pariz i do kraja života odbijao svaku društvenu djelatnosti, živeći u siromaštvu. Nakon mladenačkih djela na rumunjskome (Na vrhovima očaja – Pe culmile disperării, 1933; Suze i sveci – Lacrimi şi sfinţi, 1937), počinje pisati na francuskome, no aforističkim izrazom moralista XVIII. st., neobičnim stilskim amalgamom mudrosti, mističnih delirija i ironije. Zbog ispada mržnje prema komunizmu, u Rumunjskoj je zabranjen do pada N. Ceauşescua, a i sartreovska je ljevica osudila njegov Priručnik raspadanja (Précis de décomposition, 1949), premda su mu neporecive vrijednosti jezgrovitost, jedak humor, vješto baratanje paradoksima i precizna raščlamba sramotnih točaka čovječanstva. I ostala mu se djela zasnivaju na radikalnom nihilizmu i negativnoj metafizici: Pad u vrijeme (La Chute dans le temps, 1964) promišlja štetu koju čovjeku nanosi znanje, Zli demijurg (Le Mauvais démiurge, 1969) postulira zlo kao načelo stvaranja, a O nelagodnostima koje donosi čovjekovo rađanje (De l’inconvénient d’être né, 1973) meditacija je nad životnim patnjama.