capriccio [kapri'č:o] (tal.), izraz kojim se obično naslovljava instrumentalna (rjeđe vokalna) skladba, stvorena prema časovitom nadahnuću, »hiru«, a ne prema strogo predodređenim formalnim kalupima. Susreće se od XIV. st., najprije većinom kao naslov skladbe za glazbala s tipkama, poslije i za gudače (N. Paganini, 24 capriccia za violinu solo) ili za instrumentalne komorne sastave, a od XIX. st. i za orkestralne skladbe, obilježene nekom osobitošću (P. I. Čajkovski, Talijanski capriccio). U nas su poznati capriccio za glasovir B. Kunca, capriccio za violinu solo i jazz-kvartet B. Papandopula i mnogi drugi.
