Burjati, mongolski narod u Ruskoj Federaciji; oko 461 000 pripadnika (2010), pretežno u Burjatskoj Republici, gdje čine 30% stanovništva. Naseljuju područje oko Bajkalskog jezera sjeverno od rusko-mongolske granice, ima ih i u Mongoliji te u sjeverozapadnoj Kini. Potječu navodno od Halha Mongola koji su došli iz sjeverne Mongolije, odakle su bili potisnuti u XIII. st. U XVII. st. pokorili su ih Rusi. Burjati su izvorno bili šamanisti, potom su prihvatili budizam, a nakon dolaska pod rusku vlast dio je prešao na pravoslavlje. Po tradiciji su nomadski stočari, no danas se uglavnom bave sječom i preradbom drva, stočarstvom, krznarstvom te rudarstvom.
Jezik
Burjatski je jezik iz mongolske porodice (ili iz pretpostavljene altajske velike porodice), kojim se govori u Rusiji u Zabajkalju (južno i istočno od Bajkalskoga jezera) i sjeverozapadno od Bajkalskoga jezera te u nekoliko manjih enklava u Mongoliji i u jednom naselju u Mandžuriji (Kina). Naglasak mu je na početnome slogu riječi, ima palatalizirane suglasnike (kao foneme), aglutinativan je jezik, razvio je poput kalmičkoga osobne nastavke, a konjugacija se izvodi aglutiniranjem zamjeničkih oblika na glagolsku osnovu. Do 1917. pisani jezik Burjata bio je mongolski, ali se od početka XVIII. st. počela razvijati i pismenost na burjatskome tzv. staromongolskom grafijom (tekstovi su se izdavali ksilografski). God. 1923. uvedena je latinična grafija, ona pak je 1939. zamijenjena ćiriličnom na ruskoj osnovi. Suvremeni se književni jezik temelji na horinskom narječju (narječju khori).
Književnost
Književnost Burjata ima zajednički korijen s drugim mongolskim plemenima u usmenoj epskoj predaji koju su pamtili i širili pučki pjevači. Ep o Gezer kanu, primjerice, sadrži više od 20 000 stihova. Zapisani su i drugi slični epovi kao »Kan Karangui«, »Erensei«, »Sagadai mergen«. Tijekom XIX. st. napisano je i nekoliko burjatskih povijesnih kronika, ali o književnosti u suvremenom, autorskom smislu, ne može se govoriti sve do Listopadske revolucije 1917. Na pojavu romana Hoce Namsarajeva snažno je utjecao M. Gorki, a značajka je burjatske književnosti spoj tradicijskih epskih motiva i suvremenosti. Poznata su pjesnička imena I. Vilkov, I. Matulevič i T. Trubačov. Nakon II. svjetskoga rata i vala domoljubnog pjesništva, burjatska se književnost osobito pozabavila dramom i komedijom, a to je dovelo do osnivanja nacionalnoga kazališta.
Glazba
Burjati dijele niz glazbenih značajki sa susjednim sibirskim zajednicama. Vokalni je izričaj temelj njihova glazbenog jezika. Najstarije su šamanske pjesme s ritualnom funkcijom, zatim slijede ljubavne pjesme i pjesme o suvremenim preokupacijama. Melodije variraju od oligotonskih do dijatonskih, a dominira pentatonika. Melodijska je linija pretežno silazna, metroritamski su obrasci jednostavni, a oblik se temelji na ponavljanju kratkih segmenata. Johor uživa ugled nacionalnog plesa; povrh šamanskoga bubnja i drombulje, najzastupljenija su glazbala lutnja hur i svirala limba.
Školovani glazbenici kao što su D. D. Ajušejev, Ž. A. Batujev i B. B. Jampilov autori su obradbi i skladbi u pučkome duhu za zborove i instrumentalne ansamble, a autorom prve burjatske opere smatra se ruski skladatelj Markian Petrovič Frolov.
