zastara, gubitak prava zahtjeva za ostvarivanje nekoga subjektivnoga građanskog prava protekom roka određenoga zakonom. U građanskom pravu pretežno se primjenjuje na području obveznog i nasljednoga prava, a u stvarnom pravu samo kod prava stvarne služnosti. Kod zastare tražbine gubi se samo pravo zahtjeva za prisilno ispunjenje, dok samo pravo ostaje, pa ako dužnik ispuni zastarjelu tražbinu, ne može ju zahtijevati natrag, tj. ne dolazi do primjene instituta stjecanja bez osnove; također, ako vjerovnik utuži zastarjelu tražbinu, a dužnik ne uloži prigovor zastare, sud će tužbu prihvatiti. Smisao je instituta zastare zaštita dužnika, jer mu se omogućuje da se na razmjerno jednostavan način obrani od zahtjeva vjerovnika koji nije na vrijeme poduzeo radnje radi ostvarivanja svojega prava. Zastara počinje teći dan nakon dospijeća obveze, a završava se protekom propisanoga roka, uračunavši i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prednika. Subjekti pravnoga odnosa ne mogu pravnim poslom produljiti ni skratiti zastarne rokove, niti odrediti da zastara kroz neko vrijeme ne teče. Kod prekida zastare (npr. zbog priznanja duga), zastara može početi teći ispočetka, ako otpadnu okolnosti koje su dovele do prekida zastare, a do tada proteklo vrijeme ne uračunava se u zastarni rok. Zastaru može prekinuti i vjerovnik podizanjem tužbe ili poduzimanjem druge radnje protiv dužnika usmjerene na ostvarivanje, utvrđenje ili osiguranje svoje tražbine, ali se ne prekida običnim pozivom dužnika da ispuni svoju obvezu. Do zastoja zastare dolazi ako su dužnik i vjerovnik bračni ili izvanbračni drugovi te roditelji i djeca, za trajanja roditeljske skrbi, zatim za vrijeme mobilizacije, u slučaju izravne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na voj. dužnosti i sl. Ako okolnosti koje dovode do zastoja zastare otpadnu, zastara se nastavlja, a vrijeme proteklo prije zastoja uračunava se.
