Vrgorac, grad u Dalmatinskoj zagori (Zabiokovlje), na sjevernom rubu Vrgoračkoga polja, 38 km jugoistočno od Makarske; 2132 st. (2021). Leži na 347 m apsolutne visine. Povrh grada srednjovjekovna utvrda (Gradina, Vrhgorac); u gradu je sačuvano nekoliko turskih kula: Kula Avala, Cukarinovića ili Fratarska kula, Pakerova kula, Mumin-agina ili Elezova kula, Dizdarevićeva ili Kapetanovića kula (Kula Tina Ujevića; sakralna zbirka) te Raosova kula. Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije iz 1921. Spomenik Tinu Ujeviću iz 1993 (rad K. Hraste). Poljodjelstvo (vinova loza, jagoda i dr.); stočarstvo (najviše svinja). Mesna industrija (pršut i dr.); manji industrijski pogoni: kožna galanterija, obradba kristalnoga stakla. Vinarija. Cesta Makarska–Vrgorac–Orah povezuje ga s primorjem i susjednim hercegovačkim područjem. Rodno mjesto hrvatskog pjesnika T. Ujevića. – O ranoj naseljenosti vrgoračkoga kraja svjedoče arheološki ostatci iz željeznoga doba, te ostatci grobnih gomila Ilira (Daorsi). U srednjem vijeku središte Gorske ili Rastočke župe, u sastavu Neretvanske kneževine. U XIV. st. pripao je velikaškoj obitelji Radivojević, za koju se pretpostavlja da je izgradila vrgoračku tvrđavu. Iz razdoblja XII–XV. st. sačuvan je veći broj stećaka. God. 1477–1690. pod osmanskom, zatim pod mletačkom vlašću (do 1797). Za osmanske vladavine često je služio kao uporište za prodore u primorske krajeve; u tom je razdoblju bila dograđena utvrda Gradina i podignute dvokatne i trokatne kuće-kule, koje i danas dominiraju starim dijelom grada. God. 1806–13. pod francuskom, zatim pod habsburškom vlašću. Od 1807. središte općine u sastavu Makarskoga kotara. U XIX. st. jedna od važnijih varoši Dalmatinske zagore s istaknutom ulogom u hrvatskom narodnom preporodu.
