viteški roman, srednjovjekovni pripovjedni žanr u stihu ili prozi u kojem se iznosi priča o fantastičnim pustolovinama dvorskoga viteza. Riječ je ponajprije o korpusu tekstova na provansalskom, starofrancuskom, anglonormanskom, a poslije engleskom i njemačkom jeziku, nastalih u zapadnoeuropskom feudalnom dvorskom okružju i namijenjenih profinjenoj dvorskoj zabavi. Sam pojam romana, koji danas u većini europskih jezika označuje najrašireniju i najdužu modernu proznu pripovjednu vrstu, potječe iz te tradicije. U XII. st. viteški romani pisani su poglavito stihom, a od XIII. st. sve su češći prozni tekstovi, koji su prevladavali u kasnom srednjem vijeku. U renesansi se nakratko vratila stihovna forma u opusu Ludovica Ariosta, Torquata Tassa i Edmunda Spensera. Viteški roman u tematskom je smislu mješavina elemenata iz narodnih priča i bajki, legendi iz antičke povijesti te srednjovjekovne dvorske ideologije s naglaskom na etici i estetici viteške ljubavi. Iako je ljubav osnovni pokretač junakova djelovanja, radnja prati pustolovine koje on doživljava ispunjavajući kakav zadatak u službi ljubljene, ali nedostupne plemenite dame. Tek u kasnom srednjem vijeku i poglavito u Francuskoj, naglašene su teme dvorske ljubavi. Tradicionalnu podjelu tematske građe viteškoga romana zabilježio je još na prijelazu iz XII. u XIII. st. u epu Pjesan o Sasima starofrancuski pjesnik Jean Bodel. Rimske teme (matière de Rome) obuhvaćale su građu iz grčke i rimske mitologije i književnosti te klasične povijesti, s junacima poput Herkula, Aleksandra Velikoga, Ahileja i sl. Među književnim izvorima ističu se Ovidijeve Metamorfoze i Vergilijeva Eneida. Francuske teme (matière de France) proizlaze iz francuske srednjovjekovne književne tradicije chansons de geste, s junacima Karlom Velikim, Rolandom i Oliverom, fokusirane na franački sukob sa Saracenima i Maurima. Bretonske teme (matière de Bretaigne) odnose se ponajprije na legende o kralju Arturu i vitezovima Okrugloga stola, ali i na ostale manje poznate legende iz keltske tradicije i britanske povijesti. Sačuvan je i niz anonimnih viteških romana koji nisu vezani ni uz jedan spomenuti tematski krug (Roswall and Lillian, Havelok the Dane, Emaré, Robert the Devil, King Horn). Među najznačajnije sačuvane viteške romane ubrajaju se Roman d’Alixandre Alexandrea de Bernaya; Roman o Troji, Benoîta de Sainte-Maurea; anonimni Roman de Thèbes; Érec i Énide, Yvain i Lancelot Chrétiena de Troyesa; Eneida Heinricha von Veldekea; Tristrant Eilharta von Obergea; Erec i Iwein Hartmanna von Auea; Parzival i Willehalm Wolframa von Eschenbacha. Svi su oni doživjeli mnogobrojne prijevode, obradbe i kompilacije u mnogim europskim jezicima. U srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti sačuvani su Rumanac Trojski i Aleksandrida.
