Valdec, Rudolf, hrvatski kipar (Krapina, 8. III. 1872 – Zagreb, 1. II. 1929). Jedan je od utemeljitelja modernoga hrvatskog kiparstva, koji je od početaka gradio opus secesijskih odlika.
Školovanje i rani radovi
U Zagrebu je polazio Obrtnu školu 1883–88. te je s Robertom Frangeš-Mihanovićem i Srđanom Tucićem 1889. sudjelovao u oblikovanju glavnoga ulaza Muzeja za umjetnost i obrt te se pritom potpisao na lijevom stupu portala. Iste godine nastavio je školovanje sa stipendijom Zemaljske vlade na bečkoj Umjetničko-obrtnoj školi u Augusta Kühnea i Andreasa Grolla te 1893–96. na Umjetničkoj akademiji u Münchenu u Syriusa Eberlea kojemu je asistirao (s Georgom Wrbom i Ignatiusom Taschnerom) pri realizaciji spomenika braći Grimm u Hanauu. Poslije povratka u Zagreb 1896. dobio je jedan od novoizgrađenih atelijera u Ilici 83. Od 1906. bio je učitelj na Graditeljskoj te Obrtnoj školi, a od 1908. do smrti profesor kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti.
Od početaka je stvarao djela pod izrazitim utjecajem bečke secesije i simbolizma, kao što su samostalni reljefi Ljubav, sestra smrti (1897), sugestivan prikaz mlade žene s trnovom krunom i velom, mekih crta lica koja se u gornjoj polovici pretvaraju u kostur, Memento mori (1898), horizontalnoga formata s likom muškarca s kapom lude i s okrunjenom lubanjom u ruci (prema nekima portret samoga umjetnika), te Marija Magdalena (1898), neuobičajeno smjeli prikaz nage Kristove sljedbenice koji je izazvao reakciju konzervativne katoličke likovne kritike i pokrenuo raspravu o problemu nuditeta u umjetnosti. Istoga su oblikovanja i izgubljena rana djela Krist Salvator (1896), kompozicija u visokom reljefu Per aspera ad astra – Per ardua ad astra (1898) i skulptura Sputani genij (1898). Realizam u obradbi prisutan je u klasičnim portretnim bistama Platona i Aristotela (1898) na bočnim krilima zagrebačke palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ulici, nastalima po narudžbi Isidora Kršnjavoga, koji je znatno utjecao na njegovo umjetničko oblikovanje.
Javni spomenici i nadgrobna skulptura
Veći dio njegova opusa čine spomenici javnim osobama koje oblikuje kao portretne biste postavljene na visoku postamentu (Antun Nemčić, 1898–99., Križevci; Ivan Kukuljević Sakcinski, 1903., i Ivan Mažuranić, 1911., od 1911. u parku Zrinjevac u Zagrebu; Dragutin Domjanić, 1905., Adamovec kraj Sesveta; Franjo Rački, 1928., Fužine) ili kao reljefne portrete na pročeljima zgrada (Ferdo Livadić, 1902., i Ljudevit Šmidhen, 1913., zgrada Gradskoga poglavarstva u Samoboru). Osobito je uspješno primjenjivao različita iskustva secesije pri oblikovanju nadgrobne plastike. Na zagrebačkom je Mirogoju u arkadama izveo spomenik Franji Račkom (1901), sažetih, jasnih i odmjerenih proporcija, dok je potpuno suprotan reljef Smrt Osloboditeljica – Mors Liberatrix (1908–09) za grob Stjepana Miletića, u kojem je pretjerano naturalistički oblikovao kostur u draperiju s dugačkim krilima, vjerojatno prema želji samoga naručitelja. Mekog, lirskog secesijskog izraza oblikovao je reljefe na grobnicama obitelji Arko i Kugli na Mirogoju (Uskrsnuće Jairove kćeri, 1909), Mati Štracu na zemunskom (Raspeti Krist, 1912) i Nadi Tomić na beogradskom groblju (Krist s mrtvom djevojkom i djetetom, 1928), dok je narativnih obilježja secesijski reljef na grobu Josipa Jurja Strossmayera u kripti đakovačke katedrale (1906–13). Reljef Sputani genij na grobu Silvija Strahimira Kranjčevića u Sarajevu (1911–12), oblikovan kao sjedeći muški akt zatvorene kompozicije u simboličnom prikazu sputanosti tijela i duha, vezanih ruku, nogu i krila, antologijsko je ostvarenje našega modernog kiparstva.
Jedno od svojih najboljih djela, spomenik Dositeju Obradoviću u Beogradu (1911., Studentski trg), izveo je kao punu figuru u povijesnom kostimu sa štapom te knjigom i šeširom u rukama, odmičući se od tradicionalnoga statičnog rješenja prema dinamičnom i pokretljivom, bliskom impresionizmu. Ostvario je i dvije monumentalne konjaničke skulpture kralja Petra I. Karađorđevića (obje uništene 1941., danas zamijenjene djelomičnim kopijama), u Zrenjaninu (1924–26), tradicionalnijega oblikovanja, i u Bijeljini (1926), dinamičnu, neobaroknu kompoziciju prikaza kralja koji ubija troglavu neman.
Portreti, medalje i plakete
U mnogobrojnim portretima, osobito poprsjima, vidljiva je sklonost podrobnoj obradbi pojedinosti i vjernoj reprodukciji viđenoga (Janko Grahor, 1901; grofica Margita Khuen-Héderváry, 1902; Ferdo Mixich, 1909; Antun Cuvaj, 1912; Oskar Weiszmayer, 1916; Vatroslav Jagić, 1923), no uz realizam u izrazu, njihovo je oblikovanje nerijetko obilježeno i secesijskom stilizacijom (Isidor Kršnjavi, 1905), pogotovo u amblematskom portretu likovnoga kritičara Vladimira Lunačeka (Cave criticum, 1905).
Istaknuto mjesto u njegovu opusu zauzimaju medalje i plakete koje je, uz Frangeš-Mihanovića, ustanovio kao ravnopravnu kiparsku umjetničku formu. Njegov medaljerski opus izveden je gotovo u cijelosti u secesijskom stilu te ga odlikuju osebujan izraz i tehnički savršena izvedba. Među plaketama s figuralnim kompozicijama (5. varaždinska ulanska pukovnija, 1912; Narod za svoje nemoćnike, 1916) izdvaja se znamenita Casino (1911) s prikazom plesnoga para, slikarske obradbe površine te meke i lirske modelacije. Radio je i portretne plakete osoba (Nikola I. Petrović Njegoš sa suprugom Milenom, 1910; Antun Cuvaj, 1912; Mile Starčević, 1912; Aleksandar I. Karađorđević sa suprugom Marijom, 1922), od kojih se izdvaja Sve za vjeru i domovinu (1905) izvedena u povodu 90. rođendana Josipa Jurja Strossmayera (revers izradio Frangeš-Mihanović). Kao član zagrebačke masonske lože načinio je masonsku plaketu Stvoritelj svjetova (1923) te obredne čekiće za masonske lože u Zagrebu (oko 1916) i Osijeku (oko 1919).
Donjogradska arhitektonska plastika
U doba izgradnje zagrebačkoga Donjega grada pridonio je konačnu izgledu gradskih palača, oblikujući za njih figure, pri čem je najviše dolazila do izražaja njegova sklonost dekorativnom, pogotovo alegoriji i simbolici. Izveo je skulpture na zgradi Hrvatskoga šumarskog doma (1897–98), ispred Umjetničkoga paviljona (1898., postavljene 1901), na pročelju Etnografskoga muzeja (1903) i Trgovačko-obrtničke komore (1903), Zanatlijskom domu (1911–12) te nizu bankarskih ustanova, a izdvajaju se monumentalne skulpture Industrija, Trgovina, Ribarstvo, Umjetni obrt, Stočarstvo, Poljodjelstvo, Rudarstvo i Šumarstvo na atici zgrade Jugoslavenske (Hrvatske) banke (danas Croatia osiguranja) na uglu Trga bana Jelačića i Praške ulice (1920–22). Oblikovao je i alegorijske figure na privatnim palačama, koje simbolikom često obilježavaju zanimanje naručitelja, npr. Genij umjetnosti (1902) na kući Vlahe Bukovca na Tomislavovu trgu te na Trgu bana Jelačića Medicina i Stomatologija na kući zubara Eugena Rade (1905) i Industrija i Trgovina na kući trgovca Roberta Kolmara (1905).
Ikonografski je najsloženiji prikaz Alegorija prosvjete na južnom zabatu zgrade Sveučilišne biblioteke (1911–12., danas Hrvatski državni arhiv). Središnju figuru Bakljonoša okružio je sa šest figura koje simboliziraju razvoj prosvjete od antike do modernoga doba, a u kutovima zabata postavio je još dvije koje predstavljaju sputano neznanje i prosvijećeno znanje. Izveo je i kamene vaze stubišta na Trgu kralja Tomislava (1906), jedinstven primjer urbane secesijske opreme.
Izložbe i recepcija
Kao sudionik u događajima oko Društva hrvatskih umjetnika i Hrvatskog salona, pa i likovni pedagog, bio je jedan od glavnih poticatelja modernističkih tendencija u hrvatskom likovnom životu na prijelazu iz XIX. u XX. st. Radove je predstavio na samostalnim izložbama u Zagrebu 1902. u vlastitom atelijeru te u Splitu 1925., a izlagao je i na mnogobrojnim skupnim izložbama (Milenijska izložba u Budimpešti, 1896; Međunarodna umjetnička izložba u Kopenhagenu, 1897; Hrvatski salon u Zagrebu, 1898; Izložba umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu, 1899–1900; Svjetska izložba u Parizu, 1900). Od 1924. bio je redoviti član JAZU-a. Priređena mu je retrospektivna izložba u Gliptoteci HAZU 1972 (s Frangeš-Mihanovićem) te samostalne u Galeriji grada Krapine (1995) i Studiju Moderne galerije »Josip Račić« u Zagrebu (2014). Monografije o njemu napisali su Ana Adamec (2001) i Enes Quien (2015). Djela mu se većinom nalaze u Gliptoteci HAZU i Nacionalnome muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu.
