tvrdi disk, medij za pohranu digitalnih informacija u obliku magnetskoga zapisa na rotirajućim pločama; kadšto se naziva čvrsti disk ili kruti disk (engl. Hard Disk), za razliku od, nekoć rabljenih, savitljivih → disketa. Kao vanjski spremnik za trajnu pohranu velike količine podataka, sastavni je dio većine osobnih i drugih računala, te nekih digitalnih uređaja (dlanovnici, igraće konzole, digitalne videokamere). To je obično slog od više okruglih aluminijskih ploča na istoj osovini, prevučenih s obje strane magnetskim slojem, promjera približno 8,9 cm (3,5 in), odnosno 6,4 cm (2,5 in) ili 4,6 cm (1,8 in). Ploče se nalaze u kućištu s mehanizmom za okretanje ploča, s glavama za upisivanje i čitanje informacija te sa sklopovima za upravljanje. Čitav taj uređaj može biti smješten unutar računala ili izveden kao vanjska priključna naprava (→ računalna periferija), a naziva se pogon čvrstoga diska (engl. Hard Disk Drive). Glave lebde na vrlo tankome zračnom jastuku (0,6 μm) iznad ploča koje se mogu okretati velikom brzinom (od 4200 do 15 000 okretaja u minuti), čime je omogućeno vrlo kratko vrijeme pristupa informacijama (pohranjenima na stazama u obliku koncentričnih kružnica), upisivanja i čitanja. Glavna su svojstva tvrdoga diska velik kapacitet, brzina rada i pouzdanost te zaštićenost pohranjenih informacija od vanjskih utjecaja. Prvi čvrsti disk izrađen je 1956. u američkoj tvrtki IBM, imao je kapacitet 5 Mb te zauzimao oko 2 m³ prostora. Današnji diskovi, dovoljno maleni da stanu čak i u ručne uređaje, mogu imati kapacitet do 4 Tb. Ipak, za neke primjene, čvrste diskove sve više potiskuju uređaji za pohranu podataka zasnovani na poluvodičkoj flash-memoriji. (→ memorija)
