tribun (lat. tribunus), isprva, starješina rimskog tribusa. Poslije se naziv uporabljivao i za predstojnike različitih ustanova kao što su tribunus aerarii – predstojnik poreznog ureda; tribunus celerum – zapovjednik konjice; tribunus militum – vojni tribun, viši časnik u legiji. Od 444. do 367. pr. Kr. birali su se u Rimu katkad umjesto konzula vojni tribuni s ovlastima konzula (tribuni militum consulari potestate); tu su čast mogli nositi i plebejci. Kao rezultat borbe između patricija i plebejaca bili su uvedeni oko 493. pr. Kr., kao institut rimskog ustavnog prava, tribuni plebis – pučki tribuni. Pučki tribuni imali su ius auxilii, pravo štititi plebejce protiv svakoga nasilja bilo od patricija bilo od magistrata. Iz toga se prava razvilo pravo veta (ius intercedendi) na zaključke Senata i na odredbe pojedinih magistrata. Pučki tribuni imali su i ius prensionis, tj. pravo lišiti slobode one osobe koje su se opirale njihovim nalozima, a i pravo raspravljanja s plebejcima (ius agendi cum plebe). U obavljanju svojih funkcija tribuni su bili nepovrjedivi (sacrosancti). U Hrvatskoj se taj naziv rabio od XII. st. u značenju općinski službenik i opunomoćenik suda. – Pod tribunom se danas obično razumijeva dobar govornik koji zastupa prava i interese neke skupine (pučki tribun, seljački tribun).
