tkivo ili staničje, sklop strukturno i funkcijski istovrsnih ili približno jednakih stanica i međustanične tvari, koji u viših organizama izgrađuje organe. Organi su građeni od više vrsta tkiva, koja su u njima raspoređena u različitim količinskim i prostornim odnosima.
Životinjsko i čovječje tkivo
Tijelo životinja i čovjeka izgrađuju epitelno, potporno, mišićno i živčano tkivo. Epitelno tkivo u embrionalnom razvoju nastaje od svih triju zametnih listića (→ ektoderm; endoderm ili entoderm; mezoderm), a dijeli se na pokrivni, žljezdani i osjetni (senzorijalni) epitel (→ epitel ili epitelno tkivo). U većini organa tvori glavnu funkcijsku tkivnu masu, parenhim, koja je smještena na podlozi od vezivnoga tkiva, krvnih žila i živaca (→ stroma). Potporno tkivo u organizmu ponajprije ima mehaničku ulogu, a važno je i u metabolizmu. Nastaje iz prvotnog embrionalnoga potpornog tkiva, mezenhima, koje se prema svojstvima međustanične tvari razvija u vezivno tkivo, hrskavicu i kost. Mišićno tkivo u embrionalnom je razvoju mezodermalnoga podrijetla. Tvore ga stanice koje imaju sposobnost stezanja te omogućuju pokretanje tijela i mijenjanje oblika organa. S obzirom na građu, odnos prema živčanomu sustavu i način stezanja mišićnih stanica, ono se dijeli na glatko, poprečnoprugasto (skeletno) i srčano mišićno tkivo (→ mišićni sustav). Živčano tkivo u embrionalnom razdoblju nastaje iz ektoderma, iz kojega se postupno razviju središnji i periferni živčani sustav. Izgrađuju ga živčane stanice (→ neuron), živčana vlakna i posebne potporne stanice, glija. Osnovna mu je zadaća provođenje živčanih podražaja i posredovanje među svim ostalim tkivima (→ živci; živčani sustav). Prema sposobnosti obnavljanja (→ regeneracija), stanice u tkivima dijele se na labilne (neprestano se množe tijekom života), stabilne (zadržavaju sposobnost diobe, ali se u normalnim okolnostima ne dijele) i permanentne (nakon rođenja se ne dijele). Ovisno o tome, neka se tkiva stalno obnavljaju (npr. epitelno tkivo), a neka tkiva nakon oštećenja gube specijaliziranu funkciju zbog nemogućnosti obnavljanja (npr. živčano tkivo). Razvojem medicinske tehnologije, danas je moguće u laboratoriju uzgojiti neka tkiva (koža, hrskavica) ili primijeniti umjetne materijale koji imaju funkciju proteze ili okosnice za regeneraciju vlastitoga tkiva. Grana biologije koja se bavi proučavanjem tkiva naziva se histologija.
Biljno tkivo
Biljno tkivo
sveza je istovrsnih stanica u biljnom organizmu. Vrste tkiva razlikuju se oblikom, sadržajem i svojstvima stanica koje čine tkivo. Biljke na višem razvojnom stupnju, kakve su stablašice, primarno kopnene biljke, imaju raznovrsnija tkiva od nižih, jednostavnije građenih vodenih biljaka. Za prijelaz na kopno bila su potrebna nova tkiva kao što su ona za ograničavanje prekomjernoga gubitka vode u atmosferu, za primanje i provođenje vode od korijena do najviših nadzemnih organa, za učvršćivanje biljke u podlozi i potpora za održanje stabljike u atmosferi iznad tla (→ kormus). S obzirom na filogenetski razvoj mogu se razlikovati nediferencirana embrionalna tvorna tkiva (→ meristemi) i diferencirana trajna tkiva. Trajna se tkiva mogu podijeliti na osnovna, kožna, apsorpcijska, provodna, mehanička ili potporna, tkiva za lučenje i izlučivanje. Osnovna su trajna tkiva parenhimi. Kožna su tkiva ili primarna (→ epiderma; endoderma) ili sekundarna (→ pluto), koja stvaraju sekundarni meristemi. Apsorpcijska tkiva propuštaju, odn. primaju vodu, npr. rizoderma, iz stanica koje nastaju korijenove dlačice (→ korijen), zatim tzv. velamen radicum, višeslojno tkivo s velikim porama kroz koje kapilarno ulazi voda (vlaga) iz zraka (npr. na zračnom korijenju tropskih epifitskih orhideja). Provodnim tkivima voda s mineralnim tvarima iz tla putuje od korijena u stabljiku i listove, a asimilati iz listova u obrnutom smjeru. Za provođenje vode služe produžene mrtve stanice, odn. snopovi stanica s obilno odrvenjelim stijenkama (→ traheje i traheide). Za provođenje asimilata u papratnjača i golosjemenjača služe produžene i na krajevima šiljaste tzv. sitaste stanice, a u kritosjemenjača razvio se sustav kontinuiranih sitastih cijevi sa sitasto probušenim poprečnim stijenkama. Za razliku od traheja i traheida, sitaste cijevi imaju žive protoplaste i plastide koji sadrže škrob. Mehanička ili potporna tkiva građena su od posebnih stanica sa stijenkama koje su ili samo mjestimice zadebljale (kolenhim) ili su jako zadebljale sa svih strana (sklerenhim), katkad tako jako da zadebljanje gotovo potpuno ispuni stanični lumen. Protoplasti tih stanica odumru. Kolenhim je živ, a razvija se u dijelovima biljke koji jako rastu, dok mrtvi sklerenhim preuzima mehaničku potporu u potpuno izraslom organizmu. Sklerenhimska su vlakna u nekih biljaka duga, npr. kod lana do 6,5 cm, pa se koriste za tekstilnu proizvodnju. U nekih vrsta iz por. kopriva (npr. Boehmeria) vlakna su duga oko 30 cm, iznimno dulja od 50 cm. Tkiva za lučenje i izlučivanje luče raznolike produkte lučenja: sluzi, treslovine, eterična ulja, smole, gumastu tvorevinu, alkaloide, enzime, kristale kalcijeva oksalata, šećere, glikozide i dr. U tu se skupinu tkiva ubrajaju stanice uljenice (npr. u laticama ruža, podanku iđirota i đumbira i dr.), nečlankovite (npr. u mlječike, zimzelena, koprive) i člankovite (npr. rosopas, maslačak, kaučukovac i dr.) mliječne cijevi, žljezdane dlake (npr. na listu majčine dušice), probavne žlijezde (npr. na listu tustike, Pinguicula vulgaris, i u mesoždernih biljaka).
