tektonika ploča, osnovna teorija moderne geologije prema kojoj se litosfera sastoji od više golemih geoloških ploča različite veličine, na kojima leže današnji kontinenti i oceani. Tijekom posljednjih 4,5 milijardi godina, ploče jedna uz drugu klize, međusobno se sudaraju, podvlače jedna pod drugu, stapaju ili razmiču. Pokretna je sila tim gibanjima konvekcija topline koja potječe iz Zemljine unutrašnjosti. Zapadnu hemisferu čine četiri velike ploče: Tihooceanska (Pacifička), Sjevernoamerička, Južnoamerička te ploča Nazca uz pacifičku obalu Južne Amerike. Između dviju američkih ploča ukliještile su se Cocos-ploča na pacifičkoj i Karipska ploča na atlantskoj strani, a postoje i dvije male ploče: ploča Juan de Fuca na kanadskoj strani Pacifika i Scotia na južnom rubu Atlantika. Istočnu hemisferu čine tri velike ploče: Euroazijska, Afrička i Indijsko-australska. Između Euroazijske i Afričke ploče smještene su Arapska, Anatolijska i Iranska, a na rubu istočne hemisfere, prema Pacifiku, od sjevera prema jugu nižu se Filipinska, Karolinska, Bismarckova, Solomonska i Fidžijska ploča. Obje hemisfere s juga zatvara velika Antarktička ploča.
S obzirom na tip kore, ploče nisu građene jednoliko. Tihooceanska ploča građena je od oceanske kore. Takve su i njezine satelitske ploče na istočnom i zapadnom rubu, uključujući ploče Nazca i Scotia. Kontinentalna kora prevladava u građi Arapske, Anatolijske i Iranske ploče. Ostalim velikim pločama svojstveno je da im se u građi jezgre, tj. u središnjim dijelovima kontinenata, nalaze štitovi: Kanadski (Laurentijski) štit na Sjevernoameričkoj ploči, Gvajanski i Brazilski na Južnoameričkoj ploči, Skandinavski, Sibirski i Korejski na Euroazijskoj ploči, Afrički na Afričkoj ploči, Australski i Indijski na Indijsko-australskoj ploči te Antarktički štit. Zajedničko je obilježje ploča pojas kontinentalnoga šelfa, koji tzv. prijelaznom korom prelazi u oceansku koru.
Ploče se mogu međusobno primicati, razmicati ili kliziti jedna uz drugu, a granice između ploča područja su izražene tektonske aktivnosti. Primicanjem ploča, uz stvaranje konvergentne granice, može nastati subdukcija ili kolizija. Subdukcijom se naziva podvlačenje jedne ploče pod drugu. Pri podvlačenju jedne oceanske ploče pod drugu oceansku ploču nastaje otočni vulkanski luk s izraženom seizmičnošću (npr. podvlačenje Tihooceanske pod Filipinsku ploču u Marijanskoj brazdi, uz nastajanje Marijanskog otočja); pri podvlačenju oceanske ploče pod kontinentalnu pojavljuje se vulkanska aktivnost na rubu kontinenta i naglašena seizmičnost (npr. podvlačenje ploče Nazca pod Južnoameričku ploču u peruansko-čileanskom jarku). Kolizijom se naziva sudar dviju kontinentalnih ploča uz nastajanje ulančanoga gorja (npr. kolizija Afričke i Indijsko-australske s Euroazijskom pločom uz postanak Alpskog i Himalajskoga planinskog vijenca). Razmicanjem ploča, uz stvaranje divergentne granice, nastaju oceanski hrptovi (npr. razmicanje Sjevernoameričke i Euroazijske ploče uz stvaranje Srednjoatlantskog oceanskog hrpta). Razmicanje ploča omogućuje magmi da izbije na površinu (tj. na oceansko dno), stvarajući tako novu oceansku koru. Goleme količine vulkanskoga materijala izdižu se u oceanskom podmorju poput planina, dosežući visinu i do 3000 m. Na Islandu Srednjoatlantski hrbat izbija na površinu tvoreći gejzire i vulkane. Horizontalnim klizanjem jedne ploče uz drugu, uz stvaranje transformnoga rasjeda na granici, ne stvara se nova kora, ali duž linije rasjeda nastaje silno trenje koje uzrokuje seizmičku aktivnost (npr. klizanje Tihooceanske uz Sjevernoameričku ploču duž dubokoga rasjeda San Andreas u Californiji. Prodiranje magme u litosferu zbog razmicanja ploča imalo bi katastrofalne posljedice u vanjskoj Zemljinoj ljusci kada djelovanje ploča ne bi bilo uravnoteženo, tj. kada stvaranje nove kore zbog razmicanja ploča ne bi bilo kompenzirano gubitkom kore zbog njihove subdukcije.
