Stefan Uroš I., srpski kralj 1243–76 (?, oko 1220 – ?, 1. V. 1277). Najmlađi sin Stefana Prvovjenčanog i Ane Dandolo. Na vlast je došao zbacivši brata Stefana Vladislava. Sukobio se s Dubrovnikom, ponajviše zbog odluke pape Inocenta IV. da se Barska nadbiskupija podredi Dubrovačkoj. Dubrovnik je protiv njega stvorio savez kojemu su pripadali bugarski car Mihael II. Asen, humski župan Radoslav i ulcinjski knez Đorđe. Bugarska je vojska upala 1253. u Srbiju i opustošila ju. Mir s Dubrovnikom bio je sklopljen 1254., a sjedište nadbiskupije ostalo je u Baru. Iskoristivši borbe između Nikejskoga Carstva i Epirske Despotovine, osvojio je 1257. Skoplje. Ugarskoj je pomogao u ratu protiv Češke (1260), ali je zaratio s njom pokušavši osvojiti Mačvansku banovinu, pri čem je bio poražen (1268). Potom sklopljeni mir bio je osnažen brakom između njegova sina Dragutina i Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V. Arpadovića. God. 1275. ponovno je bio u ratu s Dubrovnikom. Zbacio ga je 1276. uz ugarsku pomoć sin Dragutin. Posljednje mjesece života proveo je u Humu, zamonašio se, a pokopan je u svojoj zadužbini, manastiru Sopoćanima. Za njegove vladavine Srbija je gospodarski napredovala zahvaljujući dolasku saskih rudara i povećanom iskorištavanju rudnika srebra.
