Ramanov efekt

Ramanov efekt (po Chandrasekhari Venkati Ramanu), u osnovi neelastično, nekoherentno raspršenje svjetlosti na nekome materijalu. Ako na materijal pada snop vidljive monokromatske svjetlosti, u raspršenoj se svjetlosti, osim upadne frekvencije (za elastično raspršenje), opaža niz novih spektralnih linija (tzv. Ramanove linije). Promjene frekvencija upadne svjetlosti tih linija jednake su frekvencijama apsorpcijskih vrpca u infracrvenom spektru toga materijala i odgovaraju, dakle, energetskim stanjima promatrane molekule, odn. kristala. Tu je pojavu teorijski predvidio Adolf Smekal (1923), a Raman (1928) eksperimentalno potvrdio.