Paci [pa:'či], Enzo, talijanski filozof (Ancona, 19. XII. 1911 – Milano, 21. VII. 1976). Profesor u Paviji i Milanu. Njegovo se mišljenje razvijalo u tri faze. Prva se usredotočuje na probleme filozofije kulture koji su tematizirani već kod A. Banfija. Kultura se po Paciju nipošto ne može promatrati kao horizont potpune ostvarenosti čovjekove umnosti (kritika panlogizma), nego u dijalektičkoj oprjeci bitka i bivstvujućega, ideje i njezina povijesna ozbiljenja. U drugoj fazi Paci promatra egzistenciju kao fenomen u kojem se neprestano događa odsuće vrjednujućega erosa, tj. odsuće želje za njegovim trajnim ozbiljenjem. Zbog toga se u trećoj fazi egzistencija postavlja kao nužni uvjet slobode, tj. onog istinitoga, dobrog i lijepoga, jer bez tako shvaćene egzistencije ni mišljenje ni ideja ne mogu dobiti svoj pravi, čovjeka dostojan izraz. Glavna djela: Ništavilo i problem čovjeka (Il nulla e il problema dell’uomo, 1950), Vrijeme i odnos (Tempo e relazione, 1954), Od egzistencijalizma do relacionizma (Dall’esistenzialismo al relazionismo, 1957), Suvremena filozofija (La filosofia contemporanea, 1957), Funkcija znanosti i obilježje čovjeka (Funzione delle scienze e significato dell’uomo, 1963), Ideje za fenomenologijsku enciklopediju (Idee per un enciclopedia fenomenologica, 1973).
