Nica (francuski Nice [nis]), grad, luka i mondeno turističko središte na Azurnoj obali, na utoku rječice Paillon u Sredozemno more, Francuska; 340 017 st., šire gradsko područje 942 886 st. (2017). Upravno je središte departmana Alpes-Maritimes. Stari dio grada s uskim ulicama, baroknim crkvama i lukom Lympia leži u podnožju izdvojenoga vapnenačkoga brežuljka, a noviji, s prostranijim i pravilnim ulicama, luksuznim hotelima te zabavnim sadržajima duž svjetski poznate šetnice (Promenade des Anglais; duga 7 km), neposredno uz obalu. Ruševine rimskog amfiteatra i termi iz II–III. st.; katedrala iz XVII. st.; palače i vile iz XVII–XIX. st. (barokne, historicističke, secesijske); kazališta (opera); muzeji (lijepih umjetnosti, moderne i naivne umjetnosti, Henrija Matissea, Marca Chagalla, arheološki, prirodoslovni i dr.); botanički vrt. Sveučilište (od 1965); svjetski balneološki centar. Glasovit je po igračnicama, karnevalu (od 1873; prvi zabilježen još 1294) i festivalu jazza (od 1948). Proizvodnja parfema, eteričnih ulja, kozmetičkih preparata, biljnih sapuna i dr. Okolica je poznata po uzgoju cvijeća, masline i voća. Međunarodna zračna luka (po broju putnika treća u Francuskoj, iza dvije pariške, služi i za potrebe kneževine Monaka). – Antičku Nikaju (Νίϰαια, Níkaia) utemeljili su oko 350. pr. Kr. fokejski Grci iz Masalije (Marseille). Od 154. pr. Kr. pod Rimljanima (latinski Nicaea, odatle talijanski Nizza, okcitanski Niça i Nissa, francuski Nice), od 488. pod vlašću Ostrogota, potom, nakon razdoblja kada je bila dio Istočnorimskog Carstva (550–641), Langobarda pa franačke države. Od XI. st. samostalna komuna, od 1176. u posjedu provansalskih grofova (izuzev 1215–29. kada je pod Genovom), 1388. potpala je pod vlast Grofovije (poslije Vojvodstva) Savoje, odnosno Kraljevine Sardinije. Od XVI. st. Francuzi su je više puta opsjedali te zaposjeli 1792–1814. Francuskoj je konačno pripala 1860. Turizam, čiji početci datiraju od druge polovice XVIII. st., znatno se razvio od posljednjih desetljeća XIX. st.
