Mistral [mistra'l], Frédéric, okcitanski (provansalski) pjesnik i prozaik (Maillane, 8. IX. 1830 – Maillane, 25. III. 1914). Iz bogate posjedničke obitelji, diplomirao je pravo u Aix-en-Provenceu. Bio je, 1854., jedan od inicijatora pokreta preporoda okcitanske (provansalske) kulture i jezika félibrige te suosnivač istoimenoga književnog društva. Urednik okcitanskoga rječnika Felibriška riznica (Lou Tresor dóu Félibrige, I–II, 1878) i časopisa Armana Prouvençau, osnovao je provansalski etnografski muzej u Arlesu. Provansa je glavna tema njegova pjesničkog stvaralaštva u kojem središnje mjesto zauzimaju duge narativne poeme Mireja (Mirèio, 1859), pastorala o provansalskome seoskom okolišu, u kojoj izmjenjuje dijaloge, slikovite opise i iznimno ritmične stance, Kalendal (Calendau, 1867), alegorijski prikaz provansalske prošlosti, Nerta (Nerto, 1884) te Pjesma Rhône (Lou Pouèmo dóu Rose, 1897), u kojoj spaja epičnost i melankolični lirizam. Od ostalih djela izdvajaju mu se zbirka lirike Zlatni otoci (Lis Isclo d’or, 1875), u kojoj su pjesme žanrovski razvrstane po uzoru na srednjovjekovnu okcitansku trubadursku liriku, povijesnih tragedija Kraljica Ivana (La Rèino Jano, 1890) te memoarska proza Moji izvori: sjećanja i priče (Moun espelido: memòri e raconte, 1906). Slavljen kao najveći okcitanski pjesnik svojega doba, ali i kao jedan od najistaknutijih onodobnih francuskih pjesnika. God. 1904. dobio je Nobelovu nagradu za književnost (zajedno s J. Echegaray y Eizaguirreom).
